BOG MI JE PONOVO POKAZAO SMISAO ŽIVOTA
Moje je ime Tena Bunčić. Imam 36 godina i iz Karlovca sam. Udata sam i imam dva sina, jedan ima dvije a drugi pet i pol godina. S Isusom sam se susrela 1995. godine i od onda ga upoznajem iz dana u dan. Ali tek sam ga nedavno upoznala dublje nego ikada.
Naime, na ljetovanju 2012. godine zbog strašnih sam bolova u uhu i desnima potražila pomoć doktora. Otkriveno je da nije u pitanju niti uho niti zubi nego da imam kvrgu na jeziku s desne strane pri ulasku u grlo. Naravno da sam se prestrašila, ali suprug i ja odmah smo počeli moliti. Kvrga na jeziku… Odmah sam se sjetila Jakovljeve poslanice i svega što tamo piše o našem jeziku. Pa zar sam toliko zgriješila jezikom da mi je i kvrga narasla? Zar sam ja stvarno najgora od svih? Kako to da drugima nije narasla kvrga? Kud baš meni? To su bile neke misli koje su mi se motale po glavi. S druge strane, odmah sam doživjela Božju milost i ušla u pokajanje. Kajala sam se za sve, i za one svjesne i za one nesvjesne grijehe. Kajala sam se i za to što sam pomislila kako bi netko drugi trebao dobiti tu kvrgu na jeziku a ne ja.
U Splitu su uzeli uzorak kvrge i dali ga na analizu na patologiju. Nalaz je pokazao da se radi o tumoru na žlijezdi slinovnici. Doktor mi je rekao da se to treba operirati i da je operacija jako zahtjevna, da će trebati velika priprema kirurga koji bi operaciju obavio. Prekinuli smo ljetovanje, pokupili nalaz u Splitu i krenuli prema Karlovcu. Putem sam rekla suprugu kako mislim da operacija neće biti potrebna. Istu sam stvar podijelila i s jednom sestrom. Nije me bilo strah smrti i odlaska Isusu, ali pomisao da moji sinovi odrastaju bez mame bila mi je grozna i naravno odlučila sam se boriti.
Došla sam kirurginji u Zagrebu. Ona je pregledala nalaz, opipala kvrgu i rekla: ”To je jako zahtjevna operacija. Jako bi vas trebali sakatiti. Rezati vam vrat, odrezati dio jezika i jako puno zdravog tkiva jer se taj tumor širi živcima, ali ja vjerujem da bi to moglo biti izliječeno radioterapijom, tj. radikalnim zračenjem.” Moje su se oči širom otvorile: ”I ja vjerujem isto!” Nakon priprema za zračenje krenula je terapija. Svaki dan u Zagreb i tako 35 puta. Legnem na neki stol, stave mi masku, koju su napravili po meni, s rupom za nos da mogu disati i onda se neki stroj vrti oko mene i zuji, tj. zrači. Svašta mi je prolazilo kroz glavu u tim trenucima: hoće li to stvarno uništiti tumor? Koliko će mi zračenje štetiti? Bilo je trenutaka kad sam molila, pjevala u sebi, proklamirala. Bilo je borbeno. Kroz to razdoblje Bog je blagoslovio i moj brak. Naime, moj suprug i ja svake smo večeri 35 dana sjedali u auto i pored dvoje male djece imali oko sat i pol vremena za razgovor, molitvu, druženje, sami nas dvoje. Prekrasno! Čak nismo ni imali osjećaj da idemo na neku terapiju, nego kao da idemo na izlet.
Na početku nisam osjećala nikakve nuspojave. S vremenom je usna šupljina bila potpuno spržena. Pojavile su se i neke rane. Nisam više mogla jesti niti piti ništa osim vode. Nakon nekog sam vremena potpuno ostala bez sline. O, kako je slina super stvar. Hvala ti, Bože, što si nam dao slinu. Čini se tako nebitna, a nama je tako potrebna. Bog misli na svaku i najmanju sitnicu vezanu za naš život. (Pozitivna stvar toga što nisam mogla jesti je da sam skresala liniju.) Za vrijeme terapije, u čekaonici na Rebru, sretala sam i vidjela mnoge bolesnike. Najteže mi je bilo gledati bolesnu djecu. Prvih tjedan dana samo sam sjedila i plakala. Zahvaljivala Bogu što su mi djeca zdrava, jer ja to nisam ničim zaslužila, to je samo njegova milost. Danas, kad pomislim da imam problema samo se sjetim te djece i njihovih roditelja i shvatim da ja nemam nikakvih problema.
Cijelo vrijeme terapije normalno sam radila kao profesorica gitare u glazbenoj školi. Na bolovanje sam otišla samo dva tjedna na kraju terapije jer je zračenje zahvatilo i glasnice te nisam mogla govoriti. Također, moja je krvna slika cijelo vrijeme bila savršena (mogla sam dobrovoljno davati krv). Zubi mi uopće nisu stradali, a mnogima otpadnu kao posljedica zračenja usne šupljine. Sve je to prevelika Božja milost prema meni!!! Terapija je završila, prošlo je još neko vrijeme i nalazi i pregledi su pokazali da je tumor potpuno nestao. Doktorica je na zadnjem pregledu rekla da sam zdrava i da od sad mogu živjeti kao da se ništa nije ni dogodilo. Tako i živim, iako se usna šupljina još oporavlja i obnavlja.
U cijelom tom razdoblju Bog je radio na jednom specifičnom dijelu mog života. Otkad sam prihvatila Isusa služim u crkvi i to prije svega u slavljenju. I kako je vrijeme prolazilo nekako sam se uvukla u tzv. ”služenje radi služenja”. Kroz ovu bolest i okolnosti kroz koje sam prolazila Bog mi je ponovo pokazao pravi smisao služenja, slavljenja, a kroz to i života. Nekako kao da je sad sve ono što sam umom znala postalo Riječ u mom životu. Kao rhema. Samo je bitno da se proslavi Isusovo ime. U svemu. U služenju u crkvi. U domu. Na poslu. Svugdje. Ali ne da se njegovo ime proslavi da bi meni bilo dobro ili da bi drugi to vidjeli ili nešto slično, nego da se njegovo ime proslavi radi njega. Radi onoga što on jest. I sad potpuno drugačije gledam na služenje, kao da je Bog napravio operaciju na mom srcu. Operacija završila uspješno, pacijent (stari čovjek) mrtav!
Tena Bunčić
“Preuzeto iz Biltena Ženskog rada pri SBC u RH br. 3-2013