„Bila sam ateistkinja i lezbijka – da bih se na koncu našla na jednom bogoštovlju.“
Ni moliti se nisam znala…
Dok je putovala avionom, Janin, tvrdokorna ateistkinja našla se u društvu dvoje mladih vjernika. Za svega nekoliko mjeseci, onakva kakva je bila, s frizurom duginih boja, otišla je u Berlin na jedno bogosluženje i počela čitati Bibliju. Život joj se u potpunosti promijenio, i to u svim područjima. No, pročitajmo priču dvadeset devetogodišnje mlade žene.
U siječnju 2015. godine putovala sam avionom iz Berlina u Stuttgart kod svog najboljeg prijatelja Maika. U avionu sam se našla pokraj jednog mladog para s kojima sam se upustila u razgovor. Oni su putovali na neki koncert pod nazivom ”Holly”. Shvatila sam da se mladić priprema za pastorsku službu. To je u meni probudilo znatiželju jer su oboje bili tako mladi, osvojili su me svojom čvrstom uvjerenošću i oduševljenjem. Pomislila sam u sebi: ”Mogu vjerovati za tebe da ćeš postati dobar pastor, i to je to!”
Ja sam bila ateistkinja i lezbijka, puna predrasuda u vezi vjere i crkve. No, pomislila sam: „Ako su oni tako otvoreni za razgovor, tada je to prigoda da se i ja raspitujem“. Postali smo simpatični jedni drugima, razmijenili telefonske brojeve i ostali u kontaktu.
Nedugo poslije toga na mojem radnom mjestu pojavili su se problemi. Zatim me neočekivano napustila životna partnerica, s kojom sam planirala zajedničku budućnost. U tom kaosu sjetila sam se Leona, s kojim sam putovala avionom: SMS porukom sam ga upitala: „Molim te, reci mi, vi vjernici, što poduzimate u kriznim situacijama?“ Odgovorio mi je jednim retkom iz Biblije: „Svi koji prizovu ime Gospodnje, spasit će se’“ (Rim 10, 13). Ovu poruku primila sam usred noći, ali je uopće nisam shvatila. Sutradan ujutro, dok sam putovala brzim vlakom, iznova sam je pročitala i slomila se ridajući. Zašto, zaista nisam imala pojma. Kada sam to ispričala Leonu, pozvao me na bogosluženje mladih.
Kao da sam se oslobodila lanaca
Imala sam doista težak tjedan. Osjećala sam da sam nakon radnog vremena mrtva umorna i htjela sam što prije stići kući. Trebala sam ući u vlak koji vozi prema sjeveru, ali prekasno sam shvatila da sjedim u pogrešnom vlaku, kompozicija vlaka je zajedno sa mnom jurila prema jugu. Pomislila sam: „Tako sada ustvari mogu otići u crkvu“. Nedugo zatim našla sam se u crkvi. Ja, ateistkinja, lezbijka, s kosom obojanom u dugine boje! Interesantno, ljudi su me ipak srdačno dočekali.
Krenulo je slavljenje. Sat i pol vremena sjedila sam na bogoslužju za mlade i cijelo vrijeme plakala. Uopće nisam neka plačljivica. Dirnula me poruka: govorila je o tome kako Isus vodi naše živote. Ako slijedimo njega, možemo prijeći i preko najdublje provalije. Tada sam upravo tako i doživljavala svoj život: kao da stojim na rubu duboke provalije i ne znam kako dalje. Osjećala sam da sam u tom danu doživjela dovoljno stresnih dojmova. Stoga sam krenula kući.
Legavši u krevet, poželjela sam znati kako izgleda jedno pravo bogosluženje. Od mog stana do crkve putuje se sat vremena. Stoga sam u nedjelju ujutro u 9 sati sjela na brzi vlak i krenula na bogosluženje. Tamo sam opet proplakala sat i pol vremena službe. Osjećala sam se kao da se ogromne planine odvaljuju s mog srca. Doživjela sam olakšanje i oslobođenje od teških lanaca ropstva.
Nakon bogoštovlja prišao mi je jedan od voditelja mladih i upitao me kako se osjećam. Ispričala sam mu o osjećaju oslobođenja koje sam doživjela, a i to da ne znam puno o vjeri. Pitao me želim li saznati više. Nakon potvrdnog odgovora poveo me u knjižnicu gdje sam mogla izabrati Bibliju.
Prijelaz preko provalije
U šest tjedana pročitala sam cijeli Novi zavjet. Veoma me se dojmilo. Krajem svakog tjedna odlazila bih na bogoštovlje. Znala sam: tu sam na dobrom mjestu, i to sam tražila. Doživjela sam ljubav Boga Oca i Isusovu blizinu. On mi je rekao: „Tvom slabom biću pokazati ću svoju moć: prenijet ću te preko tvoje provalije.“ Tada još nisam znala kako se treba moliti, ali sam osjetila Isusovu nazočnost. On je bio uz mene.
Jednom prigodom pročitala sam u Bibliji da se svjetiljka ne smije pokriti jer joj je namijenjeno da osvijetli prostoriju tamo gdje je postavljena. Dok sam u noći budna ležala u svom krevetu, iznova i iznova su mi se vrzmale te dvije riječi u glavi: svjetlo i svjetiljka. Odjednom me preplavio neki osjećaj kao da vidim svoju praznu dušu osvijetljenom. Mogla sam vidjeti svaki tamni kutak. Na vidjelo je izašlo sve smeće, sva prljavština koja se tijekom mog života nakupila u meni. Tada sam prvi put shvatila: postojalo je toliko razloga u mojoj prošlosti zašto sam bila lezbijka. Bilo mi je jasno da nisam voljela društvo muškaraca jer sam ih nekako uvijek povezivala s alkoholom. Tko bi htio išta imati s agresivnim i grubim tipovima? Iz tog me razloga više privlačilo žensko društvo. No, sada sam shvatila da više ne moram tako živjeti! Upitala sam Boga: „Što hoćeš od mene? Da se pokušam družiti s muškarcima?“ Tada sam se odjednom sjetila Maika, svog najboljeg prijatelja. Negodovala sam: „Bože, zaboravi!“ Maik je bio još tvrdokorniji ateist od mene! Jedino da postane kršćaninom, u tom slučaju bih ga prihvatila. U svakom slučaju, sve sam to smatrala nemogućim.
”Isuse, evo ti moj život, učini nešto s njim!”
Koncem svibnja ponovno sam otputovala u Stuttgart. Maik i ja planirali smo uz posao jedan zajednički projekt. Zbog toga smo tom prigodom sudjelovali u nekoj priredbi te tvrtke. Maik je tamo upoznao moje kršćanske prijatelje, onaj mladi bračni par. Njih je Bog spojio. Maika se vrlo dojmila njihova priča. Znao je zašto sam se u međuvremenu promijenila, ali nije ni slutio da se molim za njega. Međutim, dogodilo se nešto neobično. Upravo smo bili na jednom predavanju, kada me iznenada spopao plač. Objesila sam se Maiku oko vrata i rekla mu: „Ti ćeš biti moj muž i otac moje djece!“ A on je odgovorio: „Da!“
Tek je kasnije rekao da je nakon razgovora s mojim prijateljima rekao Bogu: „Bože, ako postojiš, podari mi suprugu!“ Tako smo nakon dva dana kupili zaručničko prstenje. U studenom smo se službeno vjenčali. Godine 2015. oboje smo se krstili, a 2016. i vjenčali u crkvi.
Dugine boje sad već imaju sasvim drugo značenje za mene: Bog stavlja pečat na savez s nama ljudima. Stoga smo se Maik i ja vjenčali, a šarene boje su predstavljale taj savez.
Cijelog sam života morala donositi brze i temeljne odluke. Onoga dana kada sam spoznala da postoji Bog koji je Otac, Sin i Duh Sveti, rekla sam: „Isuse, evo ti moj život, učini s njim što te volja! Štogod kažeš, učinit ću!“ Tako sam se predala Bogu. Mislila sam: ako je on Bog, tada sve što imam, želim predati njemu. Toliko mi je duboko, jasno i razumljivo govorio! Pokazao mi je i objasnio sve što nisam razumjela. Zato sam ga znala slijediti. Samo je zbog toga bilo moguće da se sve te promjene dogode u tako kratkom vremenu unutar mene i oko mene.
Žustre rasprave
Unutar moje obitelji i u krugu prijatelja nastalo je žestoko negodovanje radi promjene koja mi se dogodila, ali ja sam sasvim mirno mogla razgovarati s njima. Rekla sam: „Držim da je ovo za mene u redu. Ne, nisam poludjela, ne uzimam opijate. Svjesna sam onoga što činim.“
Ranije sam bila tipična lezbijka s vanjštinom muškarca, s muškim ponašanjem, rječnikom i obojenom kosom. A sada sam pred njima kazala: „Ovo je čovjek za kojeg ću se vjenčati!“
Moji prijatelji homoseksualci primili su tu vijest s potpunim nerazumijevanjem. Ipak su na kraju zaključili: „Pa eto, ako si tako sretna…“ Zanimljivo, s njima se komunikacija nije prekinula. Povremeno bi me pitali: „Još uvijek si s onim muškarcem?“ Ne odustaju od mene i dalje ih zanima kako se moj život oblikuje.
U mojoj zajednici kršćani su vrlo suosjećajni i prijateljski raspoloženi prema meni. Moja priča im je oživjela nadu. Mnogi imaju homoseksualne poznanike i znali su me zamoliti da se molim za njih. Jedna stvar je sasvim jasna: iako je kod mene tako brzo došlo do promjene, to ne znači da će se isto tako dogoditi i kod drugih. Isus sa svakim čovjekom drugačije postupa. Kod nekih se promjena događa u roku od mjesec dana, a kod drugih to može potrajati i do deset godina. Da, uvijek ću se moliti za druge, ali na ovaj način: „Isuse, prihvati život ovoga čovjeka i ti mu budi putokaz!“
Jako se radujem svemu ovome što se sa mnom dogodilo. Osjećam se kao da mi je pročišćena senzibilnost. Primijetila sam: ako zanemarim svakodnevno čitanje Biblije, tada mi je taj dan nikakav. No, ako ga započnem s jutarnjom pobožnošću, on će mi biti čudesan. Tražim li pomoć od Isusa, on će mi je rado dati. Naravno, on uvijek vidi moje potrebe, ta on je Bog. No, on će nam pomoći samo ako ga prethodno molimo za tu pomoć. Stoga, uvijek mu kažem u čemu mi je pomoć potrebna. Kada sam se našla na dnu i zazvala Isusa da mi pomogne u mojoj slabosti, odmah je pokazao svoju spremnost i redovito mi je pomogao.
Zapisala: Christina Bachmann