Živimo u svijetu velikih promjena i sve složenijih duhovnih izazova. Od Kristovih se sljedbenika traži ne samo da budu pozorni na ono što im Bog govori kroz biblijsku objavu, nego i da razumiju što im svijet i njihovi suvremenici kažu u svom traganju za istinom i smislom života. Od kršćanina, a napose svećenika, s pravom se očekuje da zna čitati ne samo svoju Bibliju, nego i znakove vremena u kojemu živi. Bez toga dvostrukog čitanja i razumijevanja Riječi Božje i Božjeg svijeta – svetog teksta i svjetovnog konteksta – nema uspješne evangelizacije i kršćanskog služenja svijetu.
Dakle: da bi se evangeliziralo i služilo svijetu, treba učiti. Imperativ Evanđelja (Mt 28,19-20) i složenost suvremene stvarnosti traže od Kristovih učenika da uvijek iznova preispitaju svoj pristup čovjeku današnjice. Strujanja različitih ideja, misaonih pravaca i duhovnosti koje su indiferentne prema biblijskom kršćanstvu ili mu se čak izravno suprotstavljaju traže novo premišljanje i izoštravanje kršćanskih misli i poruke. Takozvani jaz generacija, raskorak između starih i mladih unutar i izvan kršćanstva, traži više znalačkog razumijevanja, strpljive ljubavi i duhovne zrelosti s obje strane.
Promjene koje donose opći napredak (koji isto treba staviti pod upitnik) i slobodno kretanje ljudi i ideja traže pronalaženje novih putova kako bi se staro i nepromjenljivo Evanđelje na svjež i razumljiv način moglo donijeti ‘novom’ čovjeku i vremenu. Samo ponavljanje starih kršćanskih obrazaca i biblijskih citata tu nije dovoljno. Ti se stari, nepromjenjivi i dragocjeni sadržaji u svjetlu suvremenosti moraju tako promisliti da im se nađe svježe i razumljivo jezično ruho te da uz djelovanje Duha mogu potresti suvremenog čovjeka u samim temeljima njegove upitne egzistencije i dovesti ga na jedini pravi izvor života – k Isusu Kristu.
Nije bez razloga najveći učitelj svih vremena svoje sljedbenike nazvao učenicima. Nitko nikada nije postao apostol (poslanik), a da prije toga nije bio učenik (student). Ako najprije nismo pozvani, ne možemo nikako biti ni poslani. Isus je svoje učenike tri godine ‘školovao’, pripremajući ih za apostolsku službu. Apostol Pavao je unutar svoje misionarske djelatnosti imao prepoznatljivu ‘putujuću biblijsku školu’. Njegovi su suradnici istovremeno i učenici koji, slušajući velikoga apostolskog teologa i naučeni od njega, služe mladim crkvama prvog stoljeća. Cijeli su daljnji razvoj i povijest crkve snažno obilježeni središtima teološkoga i duhovnog obrazovanja koji predstavljaju stožere zdravoga biblijskog učenja i narodu Božjem daruju propovjednike i misionare koji su ‘puni Duha i znanja’. Doista: nema evangelizacije bez učenja kao što nema apostolstva bez učeništva.

prof. dr. sc. Peter Kuzmič

Više: www.evtos.hr