Laslo i Ildika Hornjik

Laslo i Ildika Hornjik

VJENČANJE NA KRILIMA VJERE

Kao bračni par, često smo bili u prigodi prepričavati događaje s našeg vjenčanja. Uvijek me je iznova začudilo: zar je moguće da smo to nas dvoje prošli?! Svaki sam put došao do zaključka kako je naše sklapanje braka bila jedna velika avantura kakvu ne viđamo tako često. To me ponukalo da napišem kako se sve dogodilo.
Nas smo se dvoje, još nevjenčani, iz Novog Sada doselili u Šibenik 1990. godine. Došli smo trbuhom za kruhom. Započeli smo zajednički život u nama potpuno novoj sredini.

Ideja o vjenčanju uvijek nam se motala po glavi, ali nismo ništa poduzimali. Počeo je rat, a u rujnu 1991. godine, izbila je bitka za Šibenik. Nama se nije više ostajalo u Hrvatskoj. Htjeli smo otputovati, ali svi su putovi bili blokirani. Nije nam preostalo ništa drugo, nego ostati. Živjeli smo i radili pod stalnom uzbunom i čestim, skoro svakodnevnim, granatiranjem. Nekako smo se prilagodili ratnim uvjetima.

Na Badnjak smo, 1992. godine, bili u domu pastora jedne male kućne zajednice. Te sam noći primio Isusa Krista u svoje srce. Dok sam ja cijeli život bio nevjernik, Ildika je bila tradicionalni vjernik Reformirane crkve. Narednih smo pet mjeseci redovito dolazili na bogoslužja i zajedništvo vjernih. Ildika je sve više uviđala da je ono što ja i zajednica imamo prava vjera, a njena je samo neka obiteljska tradicija. Dok se ona s tim hrvala, mene je mučila jedna druga stvar: kako mogu svjedočiti o Bogu i Njegovoj pravednosti dok živim nevjenčano? Pripremao sam se za krštenje, a istovremeno priželjkivao što skorije vjenčanje. Bilo mi je važno i jedno i drugo: krštenje zbog pripadnosti Kristu, a vjenčanje zbog pravednosti. Nije trebalo dugo čekati.

Krštenje je planirano za 29. svibnj 1993. na obali otoka Murtera. Dok sam iščekivao taj dan, dobili smo obavijest od Policijske uprave kako Ildika ne može više boraviti na tlu Hrvatske nakon 8. lipnja jer joj ističe privremeni boravak. Nije bila zaposlena niti u braku s hrvatskim državljaninom, pa je kao strankinja morala napustiti zemlju. Nastao je  problem. Kao mladi vjernik, imao sam velike dvojbe u vezi našeg zajedničkog života i to je tada još više došlo do izražaja. U jednoj sam molitvi rekao Bogu ove riječi: ”Gospode, ako će Ildika ikada biti svijetlo kao što sam ja svijetlo u Kristu, Ti ćeš nam pomoći da se vjenčamo. Ako Ildika neće postati svijetlo, a tama i svijetlo ne mogu zajedno, ovo je prilika da se rastanemo.”
Pripremili smo sve papire i spakirali torbe. Plan je bio sljedeći: u subotu, 29. svibnja, krstit ću se tijekom dana, a navečer Ildika autobusom kreće na put u Mađarsku. Cilj nam je bio vjenčati se u tjedan dana.
Došao je dugo iščekivani dan krštenja. Na kraju tog blagoslovljenog dana, ispratio sam Ildiku na kolodvor.
U Matičnom uredu u Segedinu predala je dokumente. Nije dugo čekala na razgovor s matičarem. Rekla mu je da se želimo vjenčati ove subote, a on je na to odgovorio: ”Ali, gospođice, nije moguće! Sva su mjesta popunjena tri mjeseca unaprijed!”

”Nama je jako važno da se vjenčamo sada.” odgovorila je Ildika. ”Žao mi je, nije moguće.” rekao je matičar.
Ildika je sjela sa strane, a matičar je nešto prelistavao. U tim se trenucima u sebi pomolila: ”O Bože, pomozi mi sada!”
Vrijeme kao da je stalo. Sekunde su se rastezale kao minute i tada matičar pozove Ildiku k stolu i reče:
”Znate što? Napravit ću ovako: imam dva vjenčanja ove subote, u 11.30 i u 12.00. Ovo vjenčanje od 11.30 ću skratiti i umetnuti vaše u 11.45. Može?”
Presretna je izišla iz ureda; što zbog vjenčanja, što zbog spoznaje da ju je Bog čuo. Ovo je prvi put da je tako jasno vidjela Boga na djelu i počela je vjerovati da sve ovo On vodi i da će sve biti u redu. Rađala se vjera u njenom srcu.
”Dragi, možeš krenuti na put. Vjenčanje je zakazano za subotu u 11.45.”
Ildika je nazvala rodbinu i kumove u Novom Sadu i u Budimpešti koje smo tjedan dana ranije pripremili na moguće vjenčanje. Svi su se spremali za put.

Sljedeći sam dan, četvrtak ujutro, sve spakirao u polovni Yugo55, kojeg smo kupili tek prije mjesec dana. Za to je također trebalo vjere: krenuti na dug put s tri godine starim Yugom, a ne znati ima li kakvu manu ili kvar.
Prešavši granicu, putovao sam kroz Mađarsku južnom cestom i oko 13 sati nazvao sam Ildiku u stan svoga prijatelja. Rekla mi je kako je pronašla salon za iznajmljivanje vjenčanica i da ima raznih modela. Malo mi je sramežljivo spomenula kako joj se upravo ona najskuplja najviše sviđa. Odgovorio sam joj da iznajmi upravo tu vjenčanicu jer kad već nismo kupili, neka ima najljepšu na sebi.
Stigao sam u petak poslijepodne. Sve smo pripremili za sljedeći dan i otišli na počinak zadovoljni postignutim.

U subotu rano ujutro, stigli su nam roditelji. Dočekali smo ih u maloj garsonjeri kod mog prijatelja. Moj je budući punac otišao po buket koji je Ildika dan prije naručila, a ona je otišla do stana vlasnice salona. U kratkom je vremenu bila obučena u vjenčanicu, a nakon toga je žena Ildiki napravila frizuru. Kada je bila gotova, Ildika se sjetila: ”Kako ću natrag do stana? Bit će zabavno!” Naime, sama se dovezla do vlasnice salona. Nije bilo druge, sjela je onako u vjenčanici u crveni Yugo55 i prohujala kroz grad. Ljudi su na ulicama i raskrižjima bili zatečeni prizorom: mladenka u bijelom juri cestom crvenim Yugom! Ildika je bila nasmiješena cijelim putom.
U 11.15 stigli smo do parka pred Gradskim poglavarstvom. Istovremeno su pristigli i svi uzvanici iz Novog Sada i Budimpešte.  Nitko nije zakasnio. U 11.30 ušetali smo u ured matičara. U holu smo sjeli na klupu i čekali svoj red za vjenčanje. Prišao nam je jedan službenik i zamolio da stavimo prstenje na ukrasni pladanj. Skinuli smo prstenje s ruku i odložili ga jer smo odlučili vjenčati se istima s kojima smo se i zaručili. Zatim nas je upitao kakvu glazbu želimo da nam pusti za ulazak u salu. ”Vidite, imamo pet skladbi. Obično svi traže ovu sladunjavu. Ja bih vam preporučio ovu drugu: ona je otmjena.”
” Može.”  odgovorio sam sav sretan zbog ovakve pažnje.

U 11.45 ušli su uzvanici i zauzeli mjesta, a mi smo s kumovima, uz otmjeno glazbu, ušetali laganim hodom do matičareva stola. Rekao nam je da sjednemo te je započeo obred vjenčanja. Podigao je otvorenu knjigu, pozdravio sve prisutne, a zatim je zatvorio knjigu i spustio je na stol. ”Dragi uzvanici, ovaj put neću formalno voditi vjenčanje. Vidim da se ovo dvoje uistinu vole, zato ću cijeli obred voditi s riječima iz srca neću čitati uobičajeni tekst.” Rasplakao je sve uzvanike svim onim što je nakon toga izrekao. Pozvao je nas dvoje i kumove da potpišemo dokumente i to nije bilo sve. Nastavio je ovim riječima: ”Dragi uzvanici, želim još reći da sam i ja dirnut. Nikada još nisam imao ovakvo vjenčanje. Nismo ništa probali, a svi znaju što i kada treba učiniti; i mladenci i kumovi.” Nakon čestitki svi smo skupa prošetali parkom do restorana. Tu nas je dočekao uigrani tim konobara, sve je bilo na mjestu. Veselje je trajalo sve do 19 sati kada smo uzvanike ispratili do kolodvora. Oko 21 sata došli smo do garsonjere umorni i sretni. U samo jednoj sobi prespavalo nas je devet; neki na krevetu, a većina na podu.

Nedjelju smo proveli u odmoru i šetnji. Popodne smo spakirali stvari i darove u Yugo. Bilo je toliko toga da smo oborili stražnju klupu, potrpali stvari i prekrili dekom. U autu smo postavili vjenčane ukrase i tako krenuli navečer u 21 sat u pravcu Zagreba. U ponedjeljak smo u Zagrebu preveli vjenčani list s mađarskog jezika i do ponoći stigli u Šibenik.

Sljedećeg jutra, u utorak 8. lipnja, Ildika je otišla u Policijsku upravu a ovjerenim prijevodom vjenčanog lista i predala zahtjev za produženjem boravka na osnovu braka s trajno nastanjenim strancem. Službenica je sa smješkom izjavila da Ildika može boraviti bez problema u Šibeniku dok čeka dozvolu.
Ova avantura, od nepunih deset dana, trajno je promijenila naše živote. Vjenčanjem smo postali jedno. Gospodin nam je poslije toga pokazao svoju moć i vjernost. Za nas oboje, to je bilo iskustvo vjere u Gospodina. Ildika se u tim danima počela pouzdavati u Boga kao Onoga koji sve vodi. Ja sam pak dobio odgovor na svoju molitvu. Gospodin je našim ostvarenim vjenčanjem nagovijestio da će i Ildika uskoro postati svjetlo u Kristu. To se i ostvarilo. U nepunih mjesec dana, primila je Isusa Krista u svoje srce.

IMATE LI DJECE?

„Imate li djecu?“
Ovo je pitanje vrlo učestalo prilikom upoznavanja bračnih parova i postavlja se u svrhu  daljnjeg razvijanja razgovora. Ako je odgovor potvrdan, s radošću se podijele informacije i osjećaji glede djece. Ako je odgovor negativan, obično se kaže: „Dat će Bog!“
Međutim, naglo se mijenja atmosfera ukoliko par odgovori da nikako ne mogu imati djecu. Tada ljudi osjete neku neugodu jer ne znaju kako dalje nastaviti razgovor; nisu sigurni u kojoj mjeri je bolna tema koju su dotakli. Zbunjeno iščekuju što će sljedeće reći bračni par bez djece.
Kao bračni par bez djece, moja supruga i ja uvijek iznova prolazimo ove faze upoznavanja i nakon toliko godina, 18 godina braka, ovo se ne mijenja. Neki ljudi nam u suosjećanju spomenu kako još uvijek postoji opcija usvajanja. Naš je odgovor da to ne želimo činiti, mi smo svoj život posvetili služenju Bogu.
Svaki bračni par, koji ne može imati svoju djecu, nalazi svoj put. Usvajaju li djecu ili ne, svaki par ima svoju životnu priču koju ne saznaju svi. Moja supruga Ildi i ja upoznali smo se u Novom Sadu 1988. godine kada još nismo poznavali Gospodina. Započeli smo vezu, izlazili  skoro svake večeri u grad, išli klizati (bila je zima). Trećeg smo tjedna, skupa s prijateljima, otišli na bazen plivati. Dok smo sjedili na rubu bazena rekla mi je, uz očitu veliku nelagodu, kako je rođena s Mayer-Rokitansky-Kuster-Hauser sindromom. MRKH sindrom se očituje u tome da se žene rađaju s nerazvijenim ili potpunim izostankom unutarnjih spolnih organa, što trudnoću čini nemogućom (na svakih 5000, rađa se jedna žena s ovim sindromom).
Kad je to izrekla, nesigurno je promatrala kakva će biti moja reakcija, što ću sljedeće reći.  Samo sam pitao još nekoliko pitanja glede toga i promijenio temu. No, ovo se duboko urezalo u mene i počeo sam razmišljati o onom što mi je rekla. Sljedeća su se dva tjedna u meni odvijale borbe. Našao sam se pred jednim važnim pitanjem, kojeg nisam očekivao tako brzo u našoj tek započetoj vezi: hoću li ostati s Ildikom ili ćemo se razići?
Morao sam ovo riješiti jer se pojavila dilema: veza se može produbiti i završiti s brakom, a jesam li spreman odreći se vlastite djece? Trebam li prekinuti s njom prije nego se emotivno vežemo i potražiti vezu s drugom?
Nikome ništa nisam rekao o ovim stvarima. U samoći sam vrtio razne misli. Danima sam razmišljao samo o tome. Ildiki nisam pokazivao nikakvim znacima da sam u fazi donošenja odluke. Dolazile su mi misli i moji stavovi nastali iz revolta zbog razvoda mojih roditelja. Rastali su se kada sam imao osam godina, a sestre šest i četiri.  Zbog toga sam često govorio sebi: „Radije ću imati brak bez djece u kojem se međusobno volimo žena i ja, nego da imamo djecu i onda se razvedemo pa im nanesemo boli koje sam i sam doživio.“
No, ipak  sam se  kolebao; možda je moguće imati i sretan brak pun ljubavi i imati djecu. Tada sam se sjetio jedne pripovjetke koju je napisao moj otac. On je bio novinar, prevoditelj i književnik. Napisao je ukupno šest knjiga, a u jednoj zbirci pripovjedaka nalazila se kratka novela o jednom bračnom paru bez djece. Živjeli su na selu, imali su oveće imanje, bili su  dobrostojeći ljudi, ali nije im se rodilo dijete. Jednoga dana oko podneva, muž je priopćio ženi da je ostavlja i odlazi s drugom koja je trudna i nosi njegovo dijete. Žena nije rekla ni riječ, nastavila je raditi kućanske poslove. Popodne je, kad je sve pospremila, izglačala mužu košulje i odijela. Kada je i to obavila, otišla je u jednu sobu. Navečer, kada je muž ušao u kuću, pronašao ju je obješenu.
Nakon što sam cijelu tu priču prevrtio u glavi rekao sam si: „Ne, ja nisam takav čovjek. Ne mogu ostaviti Ildiku zato što ne može roditi. To je ispod svakog dostojanstva. Kad bih to učinio, duboko bih je povrijedio.“ Zamislio sam kako bi to bilo bolno za nju. Moj otac nikada nije saznao koliko mi je pomogao svojim pisanjem da donesem ispravnu odluku.  Izabrao sam ljubav.
I tako se naša veza nastavila, produbljivala se iz dana u dan, postali smo nerazdvojni. Nikad joj nisam govorio, sve do sada, o tome što sam prolazio tih dana, a i nije bilo potrebe. Meni je jedino bilo važno da se volimo.
Prije Domovinskog rata, doselili smo u Šibenik i nismo ni slutili da ćemo biti nagrađeni i da ćemo upoznati veliku Ljubav. Ona nam se objavila u Isusu Kristu, Božjem Sinu. Tako je naša ljubav bila uronjena u Božju ljubav. Našu smo vezu okrunili brakom.

Bog Otac pobrinuo se za moje očinstvo i Ildikino majčinstvo tako što nas je uveo u službe. Služimo Njegovoj djeci u crkvi. Mi danas nemamo jedno, dvoje ili troje djece, već mnoštvo (nismo ih nikada brojali). Roditeljstvo je kada jednom djetetu daš nešto od sebe, nešto što će ono cijeli život nositi u sebi, a mnogo ih je koji su odrasli u Nedjeljnoj školi i vjeronauku kod tete Ildi. Naravno, tu sam i ja uključen na malo drugačiji način.
Što reći onim parovima koji također ne mogu imati djecu? Najbolje je ne zapeti u boli koju osjećaju. Trebaju donijeti odluke koje će ih povesti dalje u životu. Ima onih koji se ne mogu maknuti s mrtve točke jer ih je bol zaustavila. Svakomu je njegova bol najveća.
Kad sam razmišljao o nama dvoje, došla mi je misao da ima i većih boli od toga da netko nema djecu. Veća je bol kada roditelji, nakon godina podizanja jedinog djeteta, u jednom trenu ostanu bez djeteta zbog zloćudne bolesti ili prometne nesreće. Njima je mnogo teže. Oni do kraja života nose bol gubitka.
Bog ponekad ne daje odgovore; ni mi nismo dobili odgovor na naše pitanje: „Zašto, Bože?“ Ne znamo zašto ovako prolazimo kroz život. Umjesto odgovora, Bog nam daje rješenja i ja sam zadovoljan – više ne pitam. Moja je molitva da svaki par bez djece donese dobre odluke i nađe svoj životni put. Ako bi me danas netko pitao: „Kada bi se sada mogao vratiti u 1988. godinu, bi li drugačije izabrao?“, moj je odgovor: „Opet bih izabrao ljubav.“