Dok smo jednom dežurali na “Tjednu kršćanske knjige”, Debora mi prišapne kako organizira doček Nove godine za “samce”. Pomislio sam, pa izvrsno, ali kakve ja veze imam s tim osim da sam samac (ali meni savršeno odgovara moja samoća i ne treba mi još da sa samcima koji su sigurno teški, grintavi, mrzovoljni i dosadni, uostalom kao što sam i ja! I sada još sa takvima slaviti Novu? Taman posla! Ne dolazi u obzir!) Ali kako sam pristojna i fina persona,vrlo kurtoazno odgovorio sam da ću razmisliti i na vrijeme javiti. Moram priznati da me je u samom startu zaintrigirala sama ideja, ali ono što me je najviše potaklo na razmišljanje o potencijalnom dočeku. Taj entuzijazam koji se krije u njoj, ta gorljivost za kršćanskim zajedništvom, je nešto što mi je obuzelo misli i o čemu sam sve više razmišljao! Jednog jutra sam se probudio i odlučio: “Definitivno idem! Ma što, idem! Tako je i bilo! Potvrdio sam svoj dolazak i ponudio sebe u kuhinji. Ona je bila sretna mojom odlukom. Odmah smo počeli razvijati strategiju oko kuhanja i jelovnika. Debora je prepustila sve meni!

Došao je i dan našeg odlaska u slatku Orahovicu. Nakon niza nesporazuma i prepirki (jasno đavo je krenuo svoju bitku!) ukrcali se i krenuli! Volan povjerili Marku, i pošli u novogodišnju avanturu. Započeli smo molitvu u kombiju, te smo odmah osjetili izvjesno olakšanje i mir! Došli smo na naš cilj! Dočekala nas topla večera i dvoje divnih ljudi (koji su meni “nota bene!” bili itekako važni te braća i sestre koji su već stigli kao gosti na sam doček. Bila je to cijela država! Divni, nasmiješeni, skromni, obični, veliki! Da to su bila moja braća i sestre s kojima sam čekao 2014!

Pripreme za sam doček su užurbano tekle, sve je funkcioniralo besprijekorno, duh zajedništva je bio evidentan! Tu nisu bile bitne godine, tu nije bilo ništa važno! Mi smo se ponašali i osjećali kao da smo svi vršnjaci (mladi su postali stari, stari su postali mladi). Duh koji je vladao je neopisiv! Bili smo svi djeca Božja i veselili se i radovali u Gospodinu! Oplemenjeni raznim svjedočanstvima i divnim propovijedima koje su nam donijeli Tihomir i Urlike Vekić, Josip Dobutović i Marko Tunjić. Sve je to bilo sjajno začinjeno timom za slavljenje koji su sačinjavali divni Matej, Elizabeta i Nives koji su svojim glazbenim darom tako digli atmosferu samog dočeka da uistinu blagoslovljena crkva koja ih ima u svom timu! Program je tekao, izmjenjivali su se sadržaji, bilo je smijeha, radosti i veselja! Otkucala je ponoć, odgledao se vatromet, imali smo novogodišnju večeru! Ne, nije se išlo spavati! Nastavilo se sa slavljem do sitnih sati! Sutradan je također bio bogat sadržajima i ako mislite da su ljudi zbog umora ostali u svojim krevetima, moram vam reći da ste u potpunoj zabludi! Svi su bili na nogama.

Došao je trenutak za naš povratak, odnosno rastanak. Osjetila se jedna tuga, ali za kratko jer svatko od nas je poželio već slijedeće druženje, koje je kao što čujem već u promišljanju! Doista, toliko je bilo blagoslovljeno, toliko sam uživao u braći i sestrama, toliko sam se bogat vratio jer sam upoznao 32 divne osobe, da s velikim nestrpljenjem iščekujem sljedeći susret da ih sve vidim i zagrlim. I jasno već debelo razmišljam čime ću ih impresionirati u kuhinji! Jasno, bez moga Miće ništa! Bogu zahvaljujem za sve! Za organizacijski tim (Marija, Debora, Nenad, Vinko, Matej, Elizabeta) Bogu zahvaljujem za sve vas! Volim vas draga braćo i sestre! Završit ću sa Biblijskim tekstom: “A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće”.

Slaven Sven Stipišić