Prije božićnih praznika, nas nekoliko mladih i malo starijih posjetilo je kršćanski dom umirovljenika u Belišću. Sjedili smo u dnevnom boravku oko stola i pjevali vesele božićne pjesme, a i druge slavljeničke. Nakon toga, nekima smo ispunili i glazbene želje. Poslije molitve, svatko je htio nešto važno podijeliti iz svog života. Dirljivo je bilo čuti svjedočanstvo od naše sestre Ružice Moguš o zadnjem susretu s mužem Josipom koji se nedavno preselio u vječnost. Pričala nam je kako je došla posjetiti ga u bolnici. On joj je tad počeo govoriti o djeci te ju je odjednom upitao: “Kada ćemo se opet sresti?” Ona ga je nježno uhvatila za ruku i rekla: “Jozo, sad se nakratko rastajemo, ali kad se ponovo sastanemo, više se nikad nećemo rastati!” On je blago klimnuo glavom kao znak razumijevanja, sa smiješkom na licu. I tako je završio njihov posljednji razgovor na ovoj zemlji. Sestra Stana gotovo posve slijepa, rekla nam je to da se danonoćno moli za grad Šibenik, jer je tamo rođena i za Vukovar, jer je u njemu provela veći dio svog života.

Pitali smo njegovateljicu Dijanu koja je upravo tada bila prisutna sa svima nama, kako se osjeća ovdje. Sa suzama u očima odgovorila nam je: “Ja tu puno više dobivam od korisnika nego što im dajem. Njihova vjernost, duhovna svježina i upornost u molitvi samo mi služe na poticaj i veliko ohrabrenje. Kad je netko od njih žalostan, drugi ga tješi.

Zaista, ondje vlada jedna dobra božanska atmosfera.” Vraćajući se kući, bila sam toliko ispunjena i blagoslovljena u duši. Tako nešto se ne doživljava nigdje osim na mjestima gdje posjećujemo bolesne i nemoćne. Nije li Isus rekao: “Bio sam bolestan i posjetili ste me”? Doista, mi smo ga posjetili.

Marija Koprivnjak