Zorica Škudar

Zorica Škudar

ZAŠTO SAM OSTALA U LOŠEM BRAKU?

Potječem iz katoličke obitelji. Otac mi je u crkvi svirao orgulje. Kao malu djevojčicu, uvijek me vodio sa sobom: tako sam stekla naviku redovitog odlaženja u crkvu. Moglo bi se reći da sam bila “jako pobožna”. Kasnije sam svoja tri sina naučila da idu sa mnom u crkvu. Muž je išao samo na Božić i Uskrs. Živjela sam u lošem braku, ali je za mene rastava bila grijeh.

Situacija u kući bila je neizdrživa. Počela sam se svađati s Bogom. Ponekad, kad bismo se muž i ja svađali, izašla bih u noći vani, samo da se maknem od svega. Šetala bih ulicama, dajući mužu vrijeme da se smiri. Gledala bih zvjezdano nebo i pitala se iza koje se zvijezde nalazi Bog. Gdje On zapravo prebiva? Očito je jako daleko kada me ne vidi niti me čuje. Pomišljala sam da me možda ipak čuje, pa bih mu svašta govorila. Rekla sam mu da bih htjela umrijeti i tako se riješiti svih muka. Baš tada kao da je progovorio jedan glas: “Tu sam s tobom. Živ sam i ljubim te!”

Postidjela sam se što sam omalovažila Njegovu žrtvu na križu. Sagnula sam glavu i zaplakala. Najednom sam postala svjesna svojih grijeha. Molila sam da mi ih oprosti.

Nisam bila svjesna što se događa: samo znam da sam osjetila beskrajan mir i sreću. Ubrzo nakon toga, bila sam pozvana na jedan duhovni seminar, na kojeg ne bih išla da sam znala da ga je organizirala neka druga crkva, a ne katolička.

Čim sam ušla, osjetila sam neku silu koja me privukla. Doznala sam da je taj seminar organizirala Pentekostna crkva. O toj crkvi nisam ništa znala, ali na tom seminaru doživjela sam dodir Duha Svetog. To iskustvo me dovelo do sigurnosti da je Isus živ, da nije daleko, nego da živi u mojemu srcu.

Već sljedeće nedjelje otišla sam u Pentekostnu crkvu. Osjećala sam se vrlo ugodno i pitala sam se zašto već i prije nisam znala da postoji takva zajednica. Tu sam se osjećala kao kod kuće. Znala sam da je to mjesto gdje želim dolaziti. Muž me napadao što odlazim u neku “čudnu crkvu”. Zaključavao bi mi vrata kada sam se vraćala da ne mogu ući i prijetio da će me ubiti. Bilo je šamara i svega. Ta borba je trajala godinama, sve dok se on nije ozbiljno razbolio. Čuo je da se mi u zajednici molimo za ozdravljenje bolesnika. Izrazio je želju da ode sa mnom da se molimo za njega. Tom se zgodom nakon molitve rasplakao i izjavio: “Pa to su zaista sveti ljudi!” Bog je dotaknuo Njegovo srce. Počeo je čitati Bibliju i dolaziti u zajednicu.

Božja volja je bila da ga ne izliječi, već da ga uzme k sebi, ali je zato ozdravio njegovu dušu. Umro mi je na rukama i s osmjehom na licu. Znam da je otišao Gospodinu.

Dok je ležao, činilo mi se da je bez svijesti, ali da me ipak čuje. Rekla sam mu: “Ne boj se! Isus je s tobom”. Na te mi je riječi stisnuo ruku i poslije toga izdahnuo. Sada znam zašto sam izdržala 25 godina lošeg braka. Morala sam ostati uz njega da mu svjedočim o Isusu, Spasitelju kojega je primio. Ta spoznaja mi daje mir i radost. Sada znam gdje je Bog: On je u mojemu srcu.