U ponoć jedne zimske noći vraćao sam se autobusom iz grada udaljenog oko 140 km od Leskovca u Srbiji. Riječ je o gradu za koji smo i moja supruga i ja vjerovali da nas Bog tamo poziva da započnemo novu zajednicu. Kada sam se vratio, supruga je još uvijek bila budna. S tugom sam joj priopćio: „Ne, nećemo se preseliti u Jagodinu! Mislim da to nije Božja volja jer nam nije providio odgovarajući stan – to je znak da to nije Njegova volja.“
U istom trenutku moja žena je odgovorila: „Ne, mi ćemo ići i preselit ćemo se tamo.“ Godinu prije toga započeli smo zajednicu u Jagodini, već tada sam duboko u srcu znao da nas Bog poziva da se tamo preselimo, ali moja se logika opirala jer nismo imali dovoljno novca ni za osnovne potrebe poput hrane. Netko nam je ponudio nedovršenu kuću u kojoj bismo mogli živjeti, ali ona nije imala ni kupatilo ni grijanje, a kuhinja je bila nedovršena.
Zbog svega toga rekao sam supruzi kako ne želim dopustiti da ona i dvojica naših sinova žive u tako lošim uvjetima. Da bi situacija bila još gora, naš je mlađi sin bio rođen carskim rezom samo dva mjeseca prije toga, tako da bi okolnosti bile još teže za moju suprugu. No, njena me odluka da ostane poslušna Bogu posramila.
Tada sam si rekao: „Ako je ona spremna useliti se u takve uvjete s dvoje male djece, onda bih ja trebao biti još spremniji.“ U životu smo se često suočavali s divovima, ali to je razdoblje bio najveći izazov s kojim sam se do tada trebao suočiti. Znam da je neprijatelj koristio moj strah kako bi spriječio našu selidbu – i da smo odustali, nikada ne bismo vidjeli sve plodove spasenja u životu ljudi nakon ovih trinaest godina.
Poziv
S deset sam godina prihvatio Krista i Božja me ljubav izliječila od osjećaja manje vrijednosti koji je uvijek tinjao u meni kao Romu među Srbima. Tada nisam mogao ni zamisliti da bi me Bog mogao pozvati da naviještam Njegovo kraljevstvo izgubljenima. Dok sam odrastao, u zajednici sam bio uključen u različite službe, ali misao da bih bio pastor ili voditelj nikada me nije privlačila. Jedan je Srbin, koji je imao veliku ljubav prema Romima, osnovao moju zajednicu, i to je vjerojatno bila prva romska crkva u ondašnjoj Jugoslaviji, osnovana 1986. godine. Do 1999. zajednica je brojila samo sedamdeset ljudi, a tada je uslijedilo veliko probuđenje, tako da je broj narastao na 900 ljudi.
U to je vrijeme zajednica imala različite službe koje su uključivale i žene i djecu te se također pokrenuo projekt osnivanja novih zajednica. Jedna organizacija iz Engleske nudila je potporu i edukaciju mladih voditelja na pet godina. Tijekom tog vremena mladi voditelji trebali su osnovati nove zajednice po Srbiji, a ja sam bio jedan od onih koji su se pridružili tom projektu te su mnogi od nas uistinu uspjeli osnovati nove crkve. Božji mi je poziv bio vrlo jasan: On mi je davao snagu da krenem u tom smjeru. Vodio sam brojne razgovore s Bogom, bilo je to nalik Gideonovoj situaciji u Sucima – Bog bi mi svaki put potvrđivao moj poziv.
Kulturološke prepreke u romskom okruženju
Kada si jedini sin, u romskoj sredini posjeduješ posebno mjesto. Međutim, kako je moja sestra bolovala od cerebralne paralize, roditelji su morali naporno raditi i većinu novca trošiti na njeno liječenje. Njihov najveći strah bio je da se nitko neće moći brinuti o njoj u danima njene starosti. Stoga su mi uvijek napominjali kako je to moja dužnost. Prema romskom običaju, sin jedinac nikada ne bi trebao napustiti svoje roditelje i Romi nikada ne bi trebali slati svoje roditelje u dom za starije – mi se sami brinemo o njima sve do njihove smrti. Obitelji ostaju bliske te često žive zajedno.
Kada sam shvatio da me Bog poziva da se odselim i ostavim svoje roditelje i sestru, odlučio sam biti poslušan, ali naše romsko shvaćanje, gledanje i mentalitet učinile su moj poziv iznimno teškim. Nakon što sam rekao roditeljima da ću se preseliti u drugi grad, oni su bili slomljeni i ljutiti. Moj nam je otac rekao, ako se odselimo, da im se nikad ne vraćamo niti imamo ikakav kontakt s njima. Iako je Božji poziv bio posve jasan, zbog tih okolnosti počeo sam pronalaziti razloge koji bi išli u prilog tome da to možda ipak nije Božja volja za nas.
To što nas moji roditelji nisu htjeli pustiti bilo je iznimno teško: osjećao sam da zapostavljam dužnosti dobroga sina. Nakon puno molitava, suza i hrabrosti moje žene napokon sam smogao hrabrosti donijeti odluku za selidbu. Ovo me iskustvo naučilo da se naša ljudska gledanja i mjerenja moraju podrediti nebeskoj kulturi, kulturi Isusove ljubavi. Nikad nisam požalio što sam bio poslušan Isusovoj kulturi te sam zahvalan što je moj odnos s roditeljima postajao bolji kako su uviđali plodove i blagoslove našeg rada. Počeli su shvaćati važnost onoga što radimo za Gospoda.
Ulazak u poslanje
Prvo jutro nakon što smo se preselili u Jagodinu iskusili smo prvo čudo. Kada sam otvorio vrata, na vanjskom sam stolu vidio mlijeko i dva kruha. Nepotpisana poruka je glasila: „Miki, ovo je za tebe i tvoju obitelj“. Bog se nastavio brinuti za moju obitelj dok smo mi propovijedali Evanđelje djeci, mladima i starijima. Nikada nam nisu nedostajale osnovne stvari — uvijek bismo imali dovoljno. Ipak, imali smo mnoge izazove. Dok smo živjeli s roditeljima, svaki je član obitelji imao određeni zadatak kako bi cijela obitelj mogla funkcionirati. Moj je posao bio raditi i zarađivati novac dok su se roditelji brinuli o drugim stvarima, kao na primjer o raspodjeli novca. Kada smo se preselili, morali smo mnogo toga naučiti — od praktičnih stvari pa do toga kako plaćati račune na vrijeme.
Nakon što smo osam mjeseci živjeli u nedovršenoj kući, uselili smo se u kuću u kojoj i danas živimo. Rad i vizija nastavljaju rasti i razvijati se, a misija je dotakla tisuće ljudi, djece i mladeži. Otvorili smo dječji vrtić, dječje klubove u nekoliko gradova oko Jagodine, ljetni kamp te nove kućne grupe za koje se nadamo da će postati nove zajednice. Bog se brine za zgrade, automobile, suradnike te financije za svaki mjesec. Kada te Bog poziva u misiju, On već priprema put za tebe kojim trebaš ići, i samo ako slijediš taj put, bit ćeš svjedokom Njegovih čuda, blagoslova i providnosti.
Naravno da će biti mnogo izazova, posebice ako se tvoje kulturne vrijednosti suprotstavljaju tvom pozivu. Sada, kada pogledam unatrag i vidim što je sve Bog učinio u posljednjih deset godina, sretan sam što sam bio poslušan tom pozivu. Moja poslušnost olakšala mi je da vjerujem Bogu dok me On vodi da služim Romima.
(Članak je prvi put objavljen u časopisu Mission Frontiers The Roma)