Od 7-9. ožujka 2014.g. u Bjeljini, u etno-selu Stanišići (BiH) milošću Božjom održan je drugi sastanak žena pastora evanđeoskih crkava iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine.

Nakon dvije godine (kada se održao prvi sastanak) bile smo ponovno počašćene što smo zajedno, jedne s drugima, ali ovaj puta i predivnim, nesvakidašnjim ambijentom i smještajem.

Svaka žena ovakvog poziva mnogo puta bude kušana situacijama za koje misli da ih možda samo ona prolazi i da se samo njoj događaju, da takvu težinu koja joj puno puta izgleda beznadno i nerješivo, ima samo ona te se možda osjeća ne adekvatno i vrlo osamljeno u ulozi u kojoj se našla.

Područja u kojima nastoji ispuniti svoju zadaću su važna i mnogostruka – od toga da bude podrška i prava pomoć svome mužu, kako nas Gospodin i upućuje, da dobro i bogobojazno odgoja svoju djecu, te time na kraju da služi drugim ženama oko sebe da im u tome svemu bude i primjer i ohrabrenje.

Nije lako, ali ne i… nemoguće. Teškoće i radosti svega toga mogu najbolje razumjeti one koji hodaju ” u tim istim cipelama”.

Ono što ovakvo druženje čini dragocjenim jest to što u međusobnom dijeljenju radosti i težine života i službe, tog posebnog poziva koju svaka od njih/nas ima, ono donosi izuzetno ohrabrenje, međusobno suosjećanje i ljubav, jer odjednom uviđamo da u svemu tome nismo same, kao što smo često kušane tako misliti, nego da postoje one koje hodaju istim putem kao i mi – i još više, one koje su tim putevima hodale i prije nas, koje su već mnogo toga prošle te imaju mnogo iskustva vrijedna svakog poštovanja, koje nam imaju što dati i od kojih možemo učiti – “znajući da takve iste patnje podnose vaša braća (sestre) po svijetu” (1. Petrova 5,9). Te spoznaje daju novu snagu i polet za ići dalje.

Osim toga, ohrabrenje je i da se u takvom zajedništvu odjednom tvoj vidik proširuje i uviđaš da si dio nečeg većeg i velikog što Bog čini (te da se sve ne svodi na tvoju osobnu službu i lokalnu crkvu) i to ne samo u tvojoj zemlji nego i van nje.

Svim onim ženama koje nisu bile, želimo reći da su nam nedostajale i da smo na gubitku što one nisu mogle doći, jer smo “svi mi dio jednog tijela” (1. Kor 12,12-13), te vas pozivamo da slijedeći puta dođete, a do tada, sve zajedno ustrajmo u trci koja nam je određena kako bi sa vjerom i ustrajnošću baštinili ono što je svakoj od nas Gospodin obećao.

Želimo svima Božji blagoslov u svakom području života i službe te njegovo neopisivo milosrđe i mir!

Ksenija Vrgoč
Split