08/10/2011

Izvješće sa sestrinske konferencije u Beogradu

Još dok se ni sunce nije pojavilo na horizontu, krenuo je autobus iz Orahovice prema Beogradu na sestrinsku konferenciju. I mi smo ga u Osijeku čekali toga prvoga prohladnoga jutra mjeseca listopada, dok je on pokupio sestre u Našicama i Bizovcu. Osjetila se velika radost u našim srcima, što ćemo i toga dana biti zajedno i proslavljati našega Gospodina. Neke od sestara su toliko bilo ushićene kao male djevojčice koje se raduju prekrasnom daru svoga roditelja. Krenuli smo putem Vukovara gdje smo pokupili ostatak ekipe, tako da nas je sve skupa bilo oko sedamdeset žena, djevojaka, a zalutao je i poneki brat, kao što to većinom biva na ovakvim skupovima. Naš vođa puta, Marija Koprivnjak, pozdravila nas je uvodnim riječima i odmah je krenula molitva, dogovori za naš doprinos u programu, pjesma, veseli žamor sestara koje su izmjenjivale svoja iskustva u hodu s Gospodinom, kroz vrijeme što ga nisu provele zajedno. Naše dvije drage sestre Mire, koje je Bog obdario dragocjenim darom pisanja pjesama, s velikom radošću i ushićenjem prihvatile su se mikrofona i dijelile s nama sve one prekrasne riječi s kojima ih je nadahnuo Duh Božji. Zahvaljujući ovom obilju kojeg smo dobili u samom autobusu, nismo ni primijetile koliko dugo smo bile na putu.

Kada smo stigle u Beograd, nekako kao po običaju s zakašnjenjem, priključile smo se programu koji je već započeo s pozdravnim uvodnim govorom. Nas je dočekala tužna priča Snežane Anđelić, o gubitku njezine sestre, ali smo bile svjesne da je ona sada na mnogo boljem mjestu od nas samih. To je ono što nas uvijek raduje i pokreće da nastavimo dalje služiti i postojano stajati uz Gospodina. Zbor nas je poveo u slavljenju, tako da smo se mogle opustiti i uživati u blagoslovima. Trebala nam je i riječ ohrabrenja, koju smo dobile od sestre Ire iz Beograda. Ona je govorila o strahovima s kojima se susrećemo u našem svakodnevnom životu i Božjem obećanju da će uvijek biti s nama i da nas nikada neće ostaviti i napustiti s velikim naglaskom na riječi: „Ne boj se!“ (Izaija 41:13). Ira je podijelila i svoje svjedočanstvo s nama, kako bi nam pokazala koliko je velik naš Bog i kako je Njemu sve moguće. Sama činjenica da je njezin otac Crnogorac, a majka Indonežanka zazvučala je interesantna za moje uši. I ove godine nije prošlo bez darivanja, tako da su obradovale najstariju sestru koja ima preko osamdeset godina. Ona nas je sve blagoslovila i poželjela nam da i mi doživimo te godine starosti. Ne znam kako vi, ali ja ne želim da se sve ove riječi obistine. Uslijedio je ručak, sendviči koji su nas okrijepili i pomogli nam da se međusobno povežemo u zajedništvu i druženju uz kavu i ugodne razgovore.

Nakon stanke, sestre iz Hrvatske su imale svoj doprinos u pjevanju zajedničkih pjesama, svjedočanstvima, recitacijama, a i sestre Mirjam i Maja su nas blagoslovile svojim prekrasnim glasovima i pjesmama ohrabrenja i poticaja da se približimo našem Kristu. „Najljepše ljubavne priče – ljubitelj moje duše“ je ime našeg programa, koji je završio jednom scenskom izvedbom moje malenkosti pod nazivom „Čekat ću na tebe“. Na ovaj način smo željeli pokazati koliko je važno za svakoga od nas koji nismo u braku, a i za svakoga koji nešto čeka od Gospodina, da nastavimo dalje čekati i ne posustajati u čekanju, jer doći će pravi čas kada ćemo čuti Njegov glas i tada ćemo poći i ispuniti svaku Njegovu riječ.

Sestre iz Beograda su nas upoznala s njihovim radom kroz ljetni i jesenski period, blagoslovile nas s nekoliko pjesama i raspustile nas u molitvi i miru Božjem s velikom nadom, da ćemo se ponovno sresti u idućoj godini na istom mjestu.

Naše zajedništvo se nije završilo na tome, već smo iskoristile svaki trenutak za razgovor dok autobus nije došao po nas, a ni to nije bio kraj. Trebalo se vratiti natrag svojim kućama i dijeliti sve ono što je Bog posadio u naša srca.

Na kraju svega možemo reći da nas je Gospod obilno blagoslovio, ohrabrio i dao nam poticaj da idemo naprijed u svojim borbama, u nove pobjede i nova dostignuća zajedno s Njim!

Debora Špoljar