Ovih dana, putem raznih medija, do nas je došla vijest o desetogodišnjem dječaku Fahradu koji se trenutno nalazi u jednom izbjegličkom kampu u Srbiji. Unatoč teškim okolnostima i neizvjesnosti Fahrad ne odustaje od svojih snova da postane slikar i nauči svirati gitaru.

Dotaknuti njegovom pričom odlučili smo ispuniti mu želju te smo mu nabavili toliko željenu gitaru i fotoaparat. Prilikom predaje darova mnogi prisutni u izbjegličkom kampu ugodno su se iznenadili, a i sam dječak jedva da je mogao povjerovati da je netko, ne samo čuo njegovu želju, nego je doista i ispunio. Vjerujemo da ga je ovaj čin ohrabrio da razvija svoj talent i ne odustane od svojih ambicija.

Spomenutu gestu primijetili su i arapski novinari te su imali želju napraviti pravu reportažu, no u zadnji su čas bili spriječeni.

Mnogi bi se zapitali: “Što vrijedi jedno dobro djelo u moru tužnih i nesretnih priča i potreba koje je gotovo sigurno nemoguće ispuniti?!”

No prisjetimo se priče koju smo svi nekad negdje čuli, a koja glasi ovako: Noću je veliki val na obalu izbacio stotine morskih zvijezda. Zasjalo je sunce i one su stale ugibati. Na obali su se našla dva čovjeka. Svaki je dolazio iz drugog smjera. Prvi je gledao u to bogatstvo i tužno zaključio kako je nepravedno da tolike morske zvijezde ugibaju. Drugi je lagano koračao, zabrinuta izraza lica, ali svaki se čas sagnuo i nešto bacio prema moru. Uskoro su se dva čovjeka susrela. Prvi je čovjek tada shvatio da drugi u more baca morske zvijezde. Upitao ga je: “Što vi to radite?” Drugi odgovara: “Vraćam zvijezde moru!” Drugi ponovno začuđeno pita: “Ali čemu? Pogledajte koliko ih samo ima? Ne možete ih sve spasiti! Nemaju sve šanse!”

Drugi se čovjek sagne, uzme u ruke jednu zvijezdu i baci je u more odgovarajući: “Ali za ovu ima šanse!”

Ne znamo što budućnost nosi za dječaka Fahrada, ali možda upravo ovo maleno djelo ljubavi učini razliku u njegovom životu i pruži mu priliku da ostvari svoje snove te da njegova priča dobije sretan završetak.

 

Marija Koprivnjak