Zagre – Jelenovac

Pišući ovo svjedočanstvo u svom sjećanju vraćam se u vrijeme kada sam imala 9 godina točnije 1991.

Bila je to godina početka rata, nesreće koja je pokucala na vrata mnogih. Na moja se ušuljala 23.11.1991. kada je nekoliko muškaraca u maskirnim uniformama pozvonilo na vrata koja sam ja otvorila i pitali me: „da li ti je otac kod kuće?“ Čim se tata pojavio rekli su mu da mora poći s njima. Nije to bila stvar izbora bila je to prisila. Tu večer moji djetinji sni bili su srušeni.

Više od ičeg na svijetu htjela sam da se vrati, da opet bude s nama, da idemo na putovanja vikendom. O, kako sam voljela putovati s njim. Kao djevojčica sakrila bih mu se u autu i tek na pola puta za negdje iskočila bih i pitala: „Tata,  kamo idemo?“ Ti trenuci su mi duboko urezani u sjećanje.
Život bez oca bio je život borbe, dokazivanja drugima iz potrebe da budem voljena.

Bila sam poprilično depresivna i živjela sam dan za danom. Jednom sam se pokušala i ubiti – tabletama – ali to mi nije pošlo za rukom i jutro nakon toga bila sam sretna što još uvijek živim.

Sa 19 g. sam otišla od kuće i preselila se u drugu državu i tamo provela 7 mj. Tih mjeseci počelo je moje eksperimentiranje s lakšim drogama i tada je to bio moj jedini smisao. Život mi se sastojao od toga kada ću nabaviti marihuanu i kada ću „uživati“ u jointu. Nakon toga vraćam se u Zagreb i počinje moje najmračnije doba. I dalje konzumiram marihuanu i hašiš ali sada bez uživanja u tome, već u stanjima tjeskobe, paranoje i depresije.

Kad god bih razmišljala o sebi i svom načinu života mislila sam: „bar sam slobodna i sve što činim odraz je te slobode, ali ta sloboda me nije učinila sretnijom ni potpunijom već depresivnom sumornom osobom koja se morala probijati mračnim tunelima da uhvati makar i zraku sunca.

Za razliku od moje sestre koja je vjerovala u Boga ja sam bila ateist i anarhist. Bila sam ljuta na Njega. Često sam govorila: „Ako i postoji taj Bog kako može gledati, trpjeti i dopuštati toliko zlo na ovome svijetu?“ Zašto je dopustio situaciju s mojim ocem? Takvog Boga ja ne želim jer Njega nije briga za ljude i za sve ono kroz što prolaze.

Ja sam tražila nekog boga kojemu je stalo… i kada sam se najmanje nadala našao je On mene.
O Isusu sam slušala od Roberta s kojim sam tada radila. Ispričao mi je svoje svjedočanstvo i kako ga je Bog spasio od dugogodišnje ovisnosti o heroinu. Znala sam da je velika stvar biti slobodan od uzimanja te opojne droge.

Bila sam radosna zbog njega ali ta priča s Bogom u mojoj glavi jednostavno „nije držala vodu“. U najmanju ruku bila sam sigurna da mu se od liječenja um pomračio. Mislila sam da su te „ komune“ centri za ispiranje mozga u kojem jedan dio života zamjenjuju „vjerom“. Dan za danom slušala sam o Isusu i ništa nisam shvaćala. No, Bog je sa mnom stvarno bio strpljiv i nakon borbe od 6 mj. počela sam čitati Novi zavjet, tako da nakon što ga pročitam zatvorim file „Bog“ i  stavim točku na i, po pitanju Njegovog postojanja tj. nepostojanja. Dok sam prolazila kroz evanđelja i poslanice nisam mogla a da se ne složim s Božjom Riječi. Malo po malo ona je smekšavala i otvarala moje srce.

Stihovi iz I Korinćanima ostavili su me bez daha:
„Uništit ću mudrost mudrih i učinit ću ispraznom umnost umnih.“ Gdje je mudrac? Gdje književnik? Gdje li je istraživač ovoga svijeta? Zar ne izludi Bog mudrost svijeta?“ i ostatak I Korinćanima 1:21-31.

Nakon ovih riječi izustila sam: Bože ti stvarno postojiš i stalo ti je do ljudi. Najčešće ljudima nije stalo do tebe kao u mome slučaju. Bilo je to 2006. i od tada sam s Bogom – svojim nebeskim ocem ruku pod ruku na cesti spasenja čekajući dan kada ću s Njim biti u vječnosti.

Isus me uči kako da živim u vjeri, kako da mu se još više predajem – jer, vođena od Njega rastem i postajem zrelija. Život s Njim je avantura novih puteva i istina koje mi otkriva.

Ovo ljeto 2008. Robert i ja smo se vjenčali (to je onaj isti Robert za koga sam držala da nije baš „normalan“).
Sada kročimo zajedno Isus, Robert i ja i sve što činimo je novo, kao što smo i mi.. Krist  nas uči ljubavi, blagosti, strpljivosti i postojanosti.

Onome koji nas vodi na zelene pašnjake i izvore sva slava, jer vječnost Njemu pripada.

Isuse Hvala Ti!

Postoje razne faze u našim životima. Faze uspona i faze padova, faze obilja Božjeg prisustva i faze pustinje. Jedne i druge faze važne su za naš napredak u Kristu, a Bog je vjeran i ne daje više od onog što možemo podnijeti.

Često u tim crnim razdobljima čini nam se kako je Bog daleko i da nas je ostavio. No, On samo želi naučiti nas da hodamo u vjeri i da se ona jača. Ono što je dobro tada činiti je prisjećati se svega što je Bog za tebe do sada učinio, sjetiti se svih pobjeda u svom životu. On je vjeran i nikad ne ostavlja, a Njegove su misli i putevi daleko iznad naših.

Sjetim se tako zidova u svom životu, kad ne vidjeh naprijed niti koraka. I sjetim se koliko je On učinio za mene, više no što sam sanjala i molila Ga.

Jedan od tih zidova bio je zid ljubavnih promašaja, patnji i bola. Sjećam se i danas dana kada vapih Bogu da odustajem. Tada Ga molih da On dovede u moj život osobu, jer On bolje od ikoga poznaje moje srce i zna što mi je potrebno. I uskoro znate što se zbilo, priča o heroju na skeli! I zaista, dobila sam dar od Njega za koji sam mu tako zahvalna.

Postojao je i zid potrage za zaposlenjem, i bio je tu dugo. Hrvala se u samosažaljenju, depresiji, osjećaju da sam nesposobna i za šta. Što god pokušavah završilo bi neuspjehom. Ali Bog je vjeran i postavio me na mjesto na koje ne pomišljah, darovao mi posao u kojem uživam.

No, uvijek se tu pojavi neki novi zid, bio je to tada zid bolesti. Dva mjeseca straha, neizvjesnosti. Nakon kvržice na glavi i operacije, čekala sam nalaze koji su trebali otkriti što je sa mojom štitnjačom, pronašli su neki veliki čvor. I Bog me ponovo izvukao iz tame i darovao mi život.

Za Božić 2007. godine Siniša i ja dobili smo predivan dar, saznali smo da će nas uskoro biti troje. No, stvar se zakomplicirala zbog hematoma koji je otkriven na ultrazvuku. Ustanovljeno je da je trudnoća rizična, a liječnik preporučuje mirovanje i pripisuje terapiju. Nakon molitava sljedeći pregled iznenadio je mene samu, a i doktoricu. Sva u čudu gledala je u mene i rekla da hematoma više nema.

I što reći nego Bože, hvala ti, jer predivna su djela tvoja i milost kojom pratiš i blagoslivljaš naše živote.

Ne zaboravi dobročinstva Njegova (Ana Mršić Retkovac)

Pitam se kako to da je David osim što je bio pjesnička duša  mogao napisati takve pjesme, odnosno molitve koje sadrže mnogo slika i usporedbe iz prirode koja nas okružuj. Poput, kao košuta što za vodom žudi, žudim za tobom ja i tako dalje. Jedan od razloga je taj što  je dosta boravio u prirodi i divljini. Neznam da li ste se probali  dići rano u jutro oko 5 ili 6 h, posebno kada nije zima ili kasno u noć kada nikoga nema i otići u prirodu. Koje su prve riječi koje vam dođu iz srca? Ako to niste probali svakako preporučujem. Znala sam se dosta rano dizati i ići moliti u prirodu ili ako sam na moru, na plažu. Prvo što me je obuzelo je ta predivna tišina i ljepota i sve što mi je izlazilo iz srca je:  Bože kako si velik! Kako si svet! Kolika je tvoj ljubav! Kada usmjerim svoj pogled prema planinama, nebu, brdima, moru ono što vidim su ne samo planine i brda nego veličinu Božje ljubavi. I srce ne može prestati zahvaljivati, Bože kako si predivan!

Vidite ako smo stalno zatvoreni u naša „četiri zida“  ili samo idemo sa jedne kave na drugu, ili smo stalno u žurbi, MI NE STIGNEMO stati i smiriti se pred Bogom, a kamoli početi dan sa zahvaljivanjem , Bože blagoslivljam te!  Lako zaboravljamo na ljepotu oko nas i Božju dobrotu i ljubav prema nama. A ta zaboravnost guši našu zahvalnost,  jer zahvalna osoba sama sebe podsjeća na Božja dobročinstva i tada uvijek ostaje pozitivna. Ne boji se unatoč okolnostima. Zahvalnost jača i podiže našu vjeru te otklanja od nas sumnje i brigu (zabrinutost).

• VIŠE: Ne zaboravi dobročinstva Njegova (PDF dokument)