Problem solver

1.6.2018., nakon što je naša mama promijenila svoju adresu na “vječnost”, sestra i ja smo počeli ozbiljnije razmišljati o budućnosti i o životnim izazovima koji sada slijede.

I polako se stvorila anksioznost jer su se otvorila mnoga pitanja za koja stvarno nemamo odgovor. U slijedećem trenutku smo se sjetili maminih riječi: “Svaki problem ima i svoje rješenje”.

I uistinu to je bilo jedno od maminih životnih poslanja – biti ljudima oko sebe “problem solver”. Ja, budući da ponekad malo negativnije gledam na stvari uvijek sam nalazio probleme posvuda; sestra koja je malo sklonija “avanturama” je stvarala probleme, a mama je bila ta koja ih je rješavala.

No mama nije rješavala samo obiteljske probleme, već je rješavala probleme na razini crkava na Balkanu, narušenih ljudskih odnosa i konflikata, brojnih ambicioznih projekata kojima se bavila. Tamo gdje drugi nisu znali niti odakle početi, ona je zasukala rukave, ušla u kaljužu problema i pronašla rješenje koje nitko nije vidio.

Svaki problem za nju je bio izazov i samo još jedna slagalica koja mora imati svoje rješenje. Bilo ga je potrebno samo dobro potražiti, jer tko traži taj uistinu i nalazi… Ona je bila izvrstan tragač za rješenjem.

Nekvalificirana

Nedavno sam čuo jednu duboku misao koja kaže: “Bog ne zove kvalificirane, već kvalificira pozvane”.

I zanimljivo je da pred kraj svog života mama se znala osjećati – “nekvalificirano”. Govorila je kako se osjeća manje sposobnom, nedostojnom za išta, jer niti jedan jezik nije znala dovoljno dobro (pravopisno/gramatički) – govorila je mješavinu hrvatsko/mađarsko/srpskog; nije znala raditi na računalu, nije bila elokventan govornik, nije imala sluh niti glas kako bi mogla pjevati.

I znala se gristi kako zapravo zbog svih tih nedostataka nije dovoljno toga učinila za Boga… A vjerujem da ćete čuti danas koliko je zapravo knjiga izdala, časopisa uređivala, mailova poslala, događanja organizirala i moderirala, pa čak i glazbenih dječjih CD-a izdala.

U čemu je onda njena tajna?! Ja vjerujem da je tu zaslužna jedna vrlo važna karakterna osobina – upornost. Ona je išla ka cilju ne gledajući na prepreke. Što nije mogla, što nije znala, koju kvalifikaciju nije posjedovala, nadomjestila je delegiranjem, poticanjem i improvizacijom te svaki projekt za koji ja znam dogurala do kraja.

Kada smo se osobno osjećali pogođenim kritikama, znala nam je reći – “ako bih slušala samo negativne glasove i loše kritike, nikada ne bih ništa niti počela raditi, a kamoli dovršila.”

Bila je vizionar i uvijek gledala na krajnji cilj i dugoročni dobitak, bez obzira na svo protivljenje i nedostatke. Ona, koja zapravo nije bila «kvalificirana», krenula je u svojoj slabosti, i Bog ju je onda kvalificirao i blagoslovio mnogim plodovima.

Misija služenja

Netko je napisao da bi Marijin život mogao biti opisan stihovima iz Biblije – Matej, 25,35-36: “Jer ste me nahranili kad sam bio gladan, napojili kad sam bio žedan, primili ste me kad sam bio tuđinac i obukli me kad sam bio gol; posjećivali ste me dok sam bio bolestan i u zatvoru.”

Osobno mogu posvjedočiti istinitost svih ovih stihova u njenom životu. Od malih nogu kroz naš hodnik i garažu spoticao bih se na konzerve graha, umak od rajčice, kutije s odjećom, paketiće s igračkama za djecu, rabljene bicikle spremne za podjelu potrebitima. Humanitarni rad i briga za gladne i siromašne obilježila je naše živote. Mama je živjela pravo Evanđelje na djelu, iskazano praktičnom ljubavlju prema bližnjemu. Dok s druge strane, sama je nosila odjeću svoje sestre i živjela u skromnosti i jednostavnosti, kako kaže onaj stih: “kao siromašni, a mnoge obogaćujući;kao oni koji ništa nemaju, a zapravo posjeduju sve.” (2 Kor 6,10) U svojoj maloj sobici iznad crkve, pored kreveta je držala crvenu bilježnicu u kojoj je svakodnevno zapisivala što još treba učiniti za Kraljevstvo Božje.

To je bilo njeno životno poslanje. I ta lista nikada nije dolazila do kraja, jer posla je puno, a ljudi spremnih zasukati rukave, premalo. Naš dom je bio poput kolodvora. Gosti su samo dolazili i odlazili, telefoni su non-stop zvonili kao u “call centru”. Gostoprimstvo prema “tuđincima” nam je bila svakodnevica. Mama je imala neizmjerno strpljenja, ljubavi i razumijevanja za svakog pojedinca, nalazio li se taj u našem domu, ili bio sa druge strane žice. Čak je posjećivala i bolesne, i brinula se naročito za one koji su u staračkim domovima – znala im je pakirati slatkiše, knjige i šalice. I kako bi zaokružila poslanje opisano u ovim stihovima, preko 10 godina je bila ustrajna u organizaciji posjeta zatvorenicama u kaznionici u Požegi.

Neumorno je ljudima koji su na rubu društva donosila riječi nade, utjehe i ohrabrenja.

Mentorstvo

Mama se uvijek trudila vidjeti dobro u ljudima. Išla je uvijek korak dalje i pronalazila potencijal u svakom pojedincu. Za svakoga bi našla konkretan zadatak koji se nekako uklopio u širu sliku izgradnje Božjeg kraljevstva. Kad biste se našli u njenom vidokrugu vrlo brzo bi vas uposlila i uključila u neku službu: pa makar bilo to slaganje stolica u crkvi, istovar humanitarne pomoći, kuhanje ručka za goste ili dijeljenje literature. I nekada je to išlo ljudima i na živce – znao se javljati otpor u čovjeku.

Ali gotovo uvijek se ispostavilo da je ona zapravo bila u pravu, da je vidjela dalje od nas – veću vrijednost, utjecaj tih “malih” stvari i svrhu koja nama nažalost tako lako promakne…

Ona je živjela za nešto puno više od same sebe, i poticala je i htjela uključiti i druge u to.

Pozitivan stav

Mama je uvijek znala okrenuti negativne stvari i priču na dobro. Čak i u najtežim trenucima kada ju je bolest toliko izmučila i tijelo u potpunosti izdalo, rekla je kako je razmišljala i odlučila da na njenom nadgrobnom spomeniku piše: “Bog je bio dobar u mom životu”. Mislim da to govori dovoljno o njenom pogledu na svijet i život.

Zaključak

Moja je želja da ju u svojim srcima ne pamtimo samo kao vjernu službenicu obitelji, crkvi i društvu, već da nam ona bude primjer i poticaj da učimo od nje. Da naučimo nešto praktično – jer kao što svi znamo, ona je uistinu bila čovjek ne od riječi, već od praktičnih djela… Svaki problem ima svoje rješenje. Tko ne odustane na samom početku, već uistinu traži rješenje, taj će ga i naći. Svaka osoba ima svoje mjestu i ulogu u kraljevstvu Božjem. Naše predispozicije (“kvalifikacije”) nas ne definiraju i ne moraju utjecati na našu budućnost. Isključivo mi sami smo odgovorni koliko ćemo se angažirati i ići ka cilju – koliko ćemo živjeti za sebe, ili za nešto više od toga…

I da, Bog je zaista dobar u našem životu; samo trebamo podići pogled i ruke prema zvijezdama. Možda ih nećemo uspjeti dohvatiti, ali sigurno nećemo ostati s rukama uprljanim u blatu.

Samuel Koprivnjak