Bog jedini posjeduje život sam u sebi i jedini je koji ga daje. Različite vrste života na zemlji svjedoče o Bogu Stvoritelju. Na zemlji uočavamo prirodni (stvoreni) život biljaka, životinja, riba, ptica, gmazova, kukaca i čovjeka. Ovaj prolazni život svjedoči o Stvoritelju i nastaje umnažanjem vrsta. Međutim, vrijednost je ovog života vrlo mala jer ima kratak vijek trajanja.
Bog je odlučio omogućiti čovjeku sudioništvo u svom osobnom životu. To je nestvoreni život, život koji nema početak ni kraj, život samog Boga. Ovaj život, kojeg Bog naziva život vječni, ulazi u čovjeka ponovnim rođenjem njegovog duha kroz vjeru (predanje sebe) u Isusa Krista (Iv 3:16). Način dotoka Božjeg vječnog života u čovjeka jeste putem Očevih zapovijedi. Očeve zapovijedi su život vječni:
Jer nisam ja zborio sam od sebe, nego onaj koji me posla – Otac – on mi dade zapovijed što da kažem, što da zborim. I znam: zapovijed njegova jest život vječni. Što ja dakle zborim, tako zborim kako mi je rekao Otac.” Iv 12:49,50
U vrijeme Starog Zavjeta Bog je ljudima govorio po prorocima, ali u vremenu Novog Saveza govorio je i govori po Sinu (Heb 1:1,2). Sinove su zapovijedi izvorne Očeve zapovijedi koje nam je predao i kroz njih dolazi život vječni. Zapovijedi koje su u Starom Zavjetu predane po anđelima nosile su u sebi zastrašujući autoritet iako su zbog čovjekove grešne prirode bile nemoćne udijeliti Božji život čovjeku. Koliko veću moć imaju zapovijedi predane po Sinu koji je Gospodar svega i koje omogućuju čovjeku primanje Božjeg nestvorenog života (Heb 2:1-4)? Očeve zapovijedi, koje nam je predao Isus Krist, život su vječni za one koji ih prihvaćaju, a u isto su vrijeme vječna osuda za one koji ih odbijaju (Iv 12:44-50).