Najave

Duhovna misao

Ako tražimo prilike u kojima ćemo moći nastojati promicati dobro, sigurno ćemo ih naći, a to će nam pomoći da ne budemo lijeni, besplodni.

Svjedočanstva

Blaženka Ivan

Najljepše godine mladosti provela sam u Vukovaru koji je zavila mržnja, nepravda, stradanje i rat, neopisiva bol, tuga i beznađe.

I sama sam sve to doživjela kada su mi bile nanesene nepravde, nasilje te pokušaj ubojstva mene i moje obitelji. Život mi je postao noćna mora. Osjećaji su se pretakali iz mržnje prema počinitelju zločina u samosažaljenje, iz bijesa u tugu, iz gorčine u samopravednost i tako redom…

Zore su svitale s pitanjem: ''Zašto?'' Dani su prolazili proklinjanjem i psovkama, pa čak i smišljanjem osvete, a noći započinjale suzama i jaukom. Bolne rane, činilo se, nikada neće zacijeliti sve do trenutka kada sam bila dotaknuta Božjom ljubavlju, duboko u samu srž svoga bića, te doživjela oslobođenje i iscjeljenje. Mogla sam oprostiti jer sam i sama doživjela milost Božjeg oproštenja s križa.

Oproštenje i ozdravljenje u Starom zavjetu

Oproštenje je grijeha usko povezano s duševnim izliječenjem. Ulaskom grijeha u svijet, bolest nastupa kao njegova posljedica. Ona je prokletstvo koje će zadesiti svijet i Božji narod ukoliko se ne budu pokoravali Bogu (Pnz 28,21). Stari zavjet opisuje Boga koji daje zdravlje (Izl 15,26). Stoga, njemu se trebamo utjecati, priznavati svoje grijehe i ponizno ga moliti za oprost i milost ozdravljenja. Molitve za izliječenje uvijek sadrže priznanje grijeha (Ps 38,4-6,19). Psalmista u 103. psalmu hvali Jahvu koji otpušta grijehe i iscjeljuje slabosti, a u Psalmu 30,4 govori se da Bog izbavlja dušu iz Podzemlja. Izaija nagovješta dolazak vremena oslobođenja od grijeha i njegovih posljedica po Sluzi Božjem koji će na sebe uzeti sve slabosti, bolesti i grijehe. On će iscijeliti, oprostiti i opravdati (Iz 53). Sreća će, koju je Bog namjenio čovjeku, biti vraćena i neće joj biti kraja (Jer 33,6-12).

Oproštenje i ozdravljenje u Novom zavjetu

U Novom je zavjetu Isus opunomoćen Duhom Svetim da ozdravlja i oslobađa zarobljene (Lk 4,18-19). Oproštenje grijeha uključuje i izliječenje odnosa te ozdravljenje od zatrovanosti grijehom i zlom. Čudesna ozdravljenja, koja je Isus činio, imala su za cilj pokazati da je Božje kraljevstvo nastupilo i da je on poslani Mesija, ali isto tako i pokazati da čovjeku treba korjenita promjena u svakom pogledu. Možemo zamijetiti da je Isus ozdravljao svaku vrstu bolesti i nemoći u narodu (Mk 4,23), no posebnu važnost trebamo uočiti u ozdravljanju ljudi kod kojih su bolesti izazvale poremećenu međuljudsku komunikaciju. Sljepoća, gluhoća, nijemost, hromost, uzetost, guba i opsjednutost – sve su to bolesti zbog kojih su ljudi zanemarivani i izopćavani iz društva (Mt 9,27-31; 9,1-8; Mk3,1-6; Mt 8,1-4; 8,28-34; 9,32-34). Iscjeljenje im je bilo nužno da bi prišli drugima i uspostavili zdravi odnos s njima. Novu pripadnost zajednici i uključenost u zajedništvo s Bogom moglo im je pribaviti samo ozdravljenje.

Čovjekova je potreba, osim tjelesnog ozdravljenja, i oproštenje grijeha, a to je duhovno ozdravljenje kojemu treba najprije težiti. Ozdravljeno je tijelo bez ozdravljene duše polovično, pa čak i nekorisno. Koliko god bilo važno zdravo tijelo za komunikaciju s ljudima, još je više potrebno zdravlje čovjekove unutrašnjosti. Isus gleda na čovjeka kao cjelovito biće kojemu treba ozdravljenje njegove vanjštine i unutrašnjosti - njegova tijela, duha i duše.

Ono što čovjeka prlja, rekao je Isus, izlazi iz unutrašnjosti njegova srca: zle misli, razne vrste bluda, krađe, umorstva, preljubi, lakomstva, opačine, lukavstvo, razuzdanost, zavist, psovka, oholost i bezumlje - sve su to zla koji zarobljavaju, opsjedaju i onečišćuju čovjekov duh. Nečist je duh zapravo bolestan čovjekov duh kojega samo Isus može izliječiti, odnosno sve su to grijesi koje Isus može i hoće oprostiti. Kad On oprašta, istovremeno čisti, oslobađa i ozdravlja čovjekov duh, dušu, a ponekad i tijelo. Tako u Markovu evanđelju 2,2-12 vidimo vezu između oproštenja grijeha i tjelesnog ozdravljenja. Ono što se Isusovim zahvatom dogodilo u dubini duše uzetog čovjeka, bilo je oproštenje (duševno ozdravljenje) – ono se na njegovu tijelu odrazilo tako što je  ozdravio i prohodao.

Izliječenje duše nije kopanje po podsvijesti, nije davanje dobrih savjeta ili učenje kako živjeti s problemima, povredama i bolima. Isus je liječio susretom i dodirom, ali ne samo onim tjelesnim (Mk7, 31-37; 8,22-26). On dotiče znatno dublje: on liječi silom Duha Svetoga i svojom osobom. Jedino Božji Duh može prodrijeti u dubinu čovjekove duše, sukobiti se u unutrašnjosti s grijehom, odstraniti ga, ukloniti bol i rane naših sjećanja, te umjesto njih donijeti utjehu i ljubav. No, na čovjeku je da svojom voljom pusti Isusa i Duha Svetoga u srce kako bi se oni tamo nastanili i započeli proces iscjeljenja. Naime, On je liječio samo ako su ga zamolili. Nikoga ni na što nije htio prisiliti, pa čak ni na ozdravljenje.

Put k ozdravljenju pripravlja vjera; ona je moć koja otvara čovjeka prema onome što je nemoguće. Zato Isus od bolesnih traži i cijeni vjeru. Isus je rekao: »Sve je moguće onome koji vjeruje!« (Mk 9,23) i još: »Hrabro, kćeri, vjera te tvoja spasila!« (Mt 9,22). Također je i na drugim mjestima u Bibliji zapisano kako su ljudi ili njihovi bližnji ozdravljali vjerom u Isusa (Iv 4,50). Vjera je potpuno pouzdanje u Boga čije su mogućnosti neiscrpne.

Sljepoća, gluhoća i nijemost mogu se shvatiti i kao duhovna posljedica propusta odaziva  pozivu Kristova evanđelja. Tako Matej citira Izaiju 6,10: »da očima ne vidi, da ušima ne čuje i srcem ne razumije, pa da se ne obrati i da ga ne ozdravim« (Mt 13,15). Marko pak hebrejsku riječ ''ozdraviti'' prevodi rječju ''oprostiti'' (Mk4,12). Stoga, u tom slučaju također prepoznajemo vezu između izliječenja i oproštenja.

Konačno, Isus je na križ ponio grijehe čovječanstva, njegove boli i smrt i tamo ih  pobijedio. Potpuno predan Očevoj volji na križu, oprostio je svojim neprijateljima.

Na Golgoti je objavio najsavršeniju Očevu ljubav ljudima upravo onakvu kakvom je i njega ljubio Otac. Bog je na križu potvrdio spasiteljsku odluku time što je dao Isusu moć da dade život vječni svima koji budu vjerovali.

Ubrzo nakon osobnog doživljaja milosti Božjeg oproštenja i duševnog ozdravljenja, u svjetlu Duha Svetoga, prepoznala sam izgubljenost mojih prijatelja i sugrađana; njihovu nevjernost i zarobljenost, u kojoj sam i ja donedavno bila, te nemoć da se oslobode i oproste svojim bližnjima. Uvidjela sam da ljudi žive u prošlosti ratnih događanja iako je već desetljeće iza nas. Koliko dugo će živjeti u ovakvom stanju? Koliko dugo neće imati unutarnji mir? Toliko dugo dok ne prihvate milost Božjeg oproštenja i ne oproste drugima sve ono što su im učinili, tada će doživjet i izlječenje svoje duše.