SVJEDOČANSTVA
Svjedočanstvo o Božjoj ljubavi, spasenju, oslobađanju od grijeha-pokajanju
U mom najneposrednijem susjedstvu umrli su muž, a nakon osam mjeseci i žena. Nisu prakticirali vjeru i bili su zatvoreni na moje poticaje. Muž je bio nepokretan, a žena je savjesno brinula. Ja sam kao prva susjeda bila pri ruci za sve što je zapelo u organizaciji njegova zbrinjavanja.
Nakon muževljeve smrti žena je počela moliti, prisjećati se molitve svoje mame i brinuti o sebi. U njenoj samoći češće sam bila s njom, na moju inicijativu, jer sam osjećala da joj je to jako potrebno.
Tako je bilo i taj petak poslije podne kad sam ja s njom provela-duže vrijeme, a ona se opraštala sa mnom i sa svojim životom. U jednom trenutku, ponestalo je tema . predložila sam da se molimo, rekla sam Idemo se pomoliti. Ona je krenula prva – sa pokajanjem: „Bože, oprosti mi... Iduće jutro, kad je stigla kčerka ,ustanovili smo da je preminula.
U žalosti i pripremama za oproštaj, moje je svedočanstvo o njenom iskustvu bilo interesantno svima, pa i mojim ukućanima.
Iz Božje riječi znamo da je čovjek spreman vjerovati i primiti evanđelje ako se pokaje. Dj. 17.30 „Bog sada zapovjeda svima i svagdje da se pokaju“ Dobrota i ljubav Božja vodi pokajanju i obraćenju.
Moja molitva je: „ Privilegija je i čast biti Tvoj suradniik Bože moj, dijeliti milost Tvoju po Tvojoj volji“, potaknuti na mir, ljubav božju- rješenje. „Tvoje ime nek se proslavi, poslušnost Tvom duhu i blagoslov jedan drugome“
Uzvisujemo Tvoje ime, jer nas učiš da živimo po Tvojoj riječi.
Cvijeta Mitić
Od pomoćnog ležaja do apartmana
Hitna služba me odvela u bolnicu. Nije bilo mjesta u bolničkim sobama, pa su u jednoj sobi postavili pomoćni ležaj. To je ležaj na koji legneš i bolje je ne micati se da ne podneš s njega. Ali, Bogu hvala primili su me u bolnicu i na terapiju.
Drugog dana odveli su me u sobu kod dvojice pacijenata. To je bio pravi krevet. Bolnički, ali pravi. Slijedećeg dana medicinske sestre su došle i rekle da ne koristimo toalet jer curi voda na donji kat. Došli su i majstori i dobili smo informaciju kako će nas preseliti u druge sobe. Cimeri su našli sobe, a mene su smjestili na hodnik.
Pitali su me kako mi je dobivati terapiju, boraviti i spavati na hodniku. Rekao sam Bogu hvala dobro je i u najvećoj sobi sam na katu. Imam čak i televizor i aparat za kavu, iako su bili daleko od kreveta 20-tak metara, ali bili su u mojoj sobi (ili možda mom hodniku).
Negdje četvrti-peti dan od kada sam bio u bolnici, jedna medicinska sestra je rekla. Bili ste jako strpljivi i podnosili ova seljenja i boravak na hodniku i sada ćemo vas odvesti konačnu u sobu. Da, to je bio apartman, jednokrevetna soba s televizorom. Mala, ali Bogu hvala da sam uz Njegovu pomoć prošao put od pomoćnog ležaja do apartmana.
Robert Bogešić