Najave

Duhovna misao

Ako tražimo prilike u kojima ćemo moći nastojati promicati dobro, sigurno ćemo ih naći, a to će nam pomoći da ne budemo lijeni, besplodni.

Svjedočanstva

Bio je studeni 1999. Imala sam tada dvanaest godina i krenula u šesti razred. Bila sam poslijepodnevna smjena te sam, prema rasporedu, toga dana imala šest sati. Peti je bio vjeronauk pa sam bila slobodna, budući da nisam pohađala katolički vjeronauk, a šesti sam sat imala zbor, odnosno izborni sat iz glazbene kulture. Cijeli je dan padala kiša pa sam slobodni sat provela u školskoj zgradi. Zapravo, moju je prijateljicu jako bolio stomak pa sam otišla s njom u WC i tamo smo zajedno molile za njezino ozdravljenje i Bog je učinio čudo: bolovi su prestali. Nakon toga je zvonilo i posljednjih 45 minuta u školi je počelo odbrojavati. Kiša je i dalje padala, a nad grad se nadvila gusta tama. Kada je zvono označilo kraj nastave, odlučila sam poći posjetiti mamu koja je radila u ljekarni blizu škole. No, kada sam stigla, mama je još uvijek imala puno posla, pa sam nakon pozdrava otišla kući. Dok sam koračala ulicom, imala sam nisko spušten kišobran jer je padala jaka kiša nošena vjetrom. Došla sam do pješačkoga prijelaza koji je odvajao školu i ulicu do moje kuće.  Provjerila sam mogu li prijeći cestu. Bilo je automobila koji su skretali desno ili lijevo jer je ulica koju sam svakodnevno prolazila bila raskrižje. Uočila sam jedan automobil koji je dolazio iz meni suprotnoga smjera  i skretao je lijevo. Stajala sam na pješačkome prijelazu čekajući da vidim hoće li proći ili me propustiti. Budući da se sporo približavao, ja sam krenula preko ceste. Odjednom je automobil krenuo na mene. Stajala sam na pola pješačkoga prijelaza  ne znajući  kamo bih. Potrčati nisam mogla, a nije bilo moguće ni vratiti se natrag. Udarac je bio neizbježan. Automobil je kočio, ali već mi je bio preblizu. Udario je u mene. Pala sam na cestu i zatvorila oči. Nakon nekoliko sekundi osvijestila  sam se, ali ništa nisam vidjela. Znala sam da je nešto iznad mene. Pokušala sam to odmaknuti  - naime, to je bio moj slomljeni kišobran. Vozač i još jedan prolaznik su me upitali kako sam i gdje je bolnica.  Rekla sam im da mi tata ondje radi te da me voze k njemu. Kada smo došli, tata me odveo na rendgenološki odjel jer sam imala kvrgu na desnoj strani glave, a koljeno me jako boljelo. Slikali su me i ništa nije bilo slomljeno; samo jako udareno. Poslana sam doma, na kućnu njegu.

Prošlo je mnogo godina od toga događaja i zahvaljujem Bogu što me tako divno sačuvao. Ostale su mi posljedice jer udarac u glavu ipak nije bio bezazlen. Razvila se autoimuna bolest, tremor ruku i vrata, ali u svemu tome vidim moćnu Božju ruku nada mnom i mojim životom.

Mnogo puta se prisjetim toga dana 1999. godine te, shvaćajući kako sam mogla završiti, zahvaljujem Bogu što sam živa i zdrava. Bog uvijek ima plan za nas, pa čak i onda kada nam se čini da smo u tunelu iz kojega nema izlaza, gdje nema svjetlosti. Tada on dolazi i pruža nam svoju čvrstu, sigurnu ruku i hrabri nas.

Marta Klešćik


Bože, pomozi mi…

Već jutarnja temperatura navijestila je još jedan vrući, ljetni dan. Mene to nije brinulo. Danas,  nakon četrnaest dana, putujem doma, a u vlaku je ugodno zbog klime.

Prije četiri godine operirala sam rak dojke i od tada svakih šest mjeseci idem na kontrolu u Zagreb. U Zagrebu živi moja kćerka sa svojom obitelji, pa nekoliko dana provedem u njihovom domu. Pomisao da ću sutra biti sa svojom braćom i sestrama u Kristu, razveselila je moje srce. Ali to veselje nije dugo trajalo. U sobu je ušla moja kćerka i upitala me: „Mama, možeš li sutra ići doma? Mi danas imamo nekih obveza i ne možemo te odvesti na kolodvor.“ „Ne!“ odlučno sam odgovorila. „Pa, sutra je nedjelja i ja moram ići u crkvu.“ „Onda ti ne preostaje drugo nego da na kolodvor ideš taksijem ili da te odveze Blanka (zetova majka).“ Odlučila sam se za Blanku.

U dogovoreno vrijeme došla je Blanka. Pozdravila sam se s kćerkom, zetom i unucima. Putem mi je Blanka rekla da će me odvesti samo do kolodvora budući da očekuje goste, te se mora brzo vratiti doma. Nije mi to bilo ugodno čuti jer 'Podravka' je postavljena na 6. peronu koji je dosta udaljen od kolodvora, a ja sam nosila dvije teške putne torbe. Sjetila sam se što mi je rekao liječnik koji mi je prije tri mjeseca operirao bruh; ne smijem nositi nikakav teret teži od 2-3kg. Pozdravila sam se s Blankom i otišla kupiti kartu. Tu su me čekala tri neugodna iznenađenja. Kada sam prodavaču karte pružila svoju osobnu iskaznicu (pomoću koje je karta 50% jeftinija jer sam prošla 65 god.), gospodin je rekao da u 6., 7. i 8. mjesecu to ne vrijedi. Platila sam pun iznos i tražila rezervaciju za 4. vagon. Tada je uslijedilo drugo iznenađenje: „Nema rezervacije jer vlak vozi samo do Križevaca, a zatim prelazite u autobuse koji voze do Koprivnice; od Koprivnice dalje opet vozi vlak.“ Uhvatila me panika. Kako ću te teške torbe nositi iz vlaka u autobus, pa opet iz autobusa u vlak?! A zatim je uslijedilo i treće iznenađenje: „Vlak danas ne stoji na 6. peronu, nego na 2“, rekao je gospodin, sažaljivo me pogledavši.

Izašla sam van, pogledom tražeći gdje piše 2. peron, ali nisam pronašla. Srce mi je užurbano kucalo. Što da učinim? Vratiti se ne mogu jer nikoga nema doma, a i kartu sam već kupila. Na 6. peronu ugledala sam jednog čovjeka koji je, najvjerojatnije, čekao vlak. Prišla sam mu i upitala ga zna li gdje se nalazi 2. peron.

„Tamo prijeko gdje na klupi sjede one dvije osobe.“, objasnio je. Ispred klupe bio je jedan kameni stup i na njemu je, plavom bojom, bila napisana brojka 2.

„A kako da dođem do tamo?“ upitala sam.

„Morate se vratiti na kolodvor i pothodnikom doći do 2. perona“, uputio me.

O, ne! Pa ja ne mogu nositi te teške torbe do pothodnika. Promatrala sam udaljenost od 6. perona do one klupe. Pa to je, ako ne računam tračnice 6. perona, samo šest tračnica. Gospodin je prozreo moju namjeru i upozorio me da je hodanje preko tračnica kažnjivo. Nisam ga poslušala. Samo što sam zakoračila na prvu tračnicu 6. perona, čula sam glas preko zvučnika: „Brzi vlak iz Vinkovaca stiže na 6. peron. I tada sam ugledala vlak koji mi se približavao. Brzo sam, gotovo trčeći, prešla tračnice. Odahnula sam. Trebam još prijeći 'samo' šest tračnica. Bez problema prešla sam četiri tračnice. Još samo dvije i nadomak sam one klupe. A onda, prije nego što sam stupila na petu tračnicu, pojavila se lokomotiva. Odjednom sam se našla u sendviču između vlaka i lokomotive. Tek tada sam uzviknula: „Bože, pomozi mi!“ Za divno čudo, lokomotiva se zaustavila metar ili dva od mene. Vlakovođa me zaprepašteno gledao. Prešla sam i te dvije posljednje tračnice. Od 2. perona dijelio me betonski zid. Pokušala sam se popeti, ali bez uspjeha. „O, Bože, pomozi mi!“ opet sam zavapila. „Obećao si da, ako te zazovem u dan tjeskobe, oslobodit ćeš me.“ I tada sam začula: „Gospođo, trebate li pomoć?“ Podigla sam glavu i ugledala čovjeka koji je sjedio na klupi. Uzeo je moje torbe, a zatim mi pomogao da se popnem na plato. Prije nego što sam se uspjela zahvaliti, rekao je: „Ja sam Vlček iz Markovca (Markovac Našički je selo blizu Našica), a ovo je moja kćerka Sanja.“ Vlček, Vlček – poznato mi je to prezime… I tada sam se sjetila: „Ja sam učila vašeg sina!“ „Ne, ne! Vi ste mene učili i bili ste moja razrednica.“

Sretno sam se nasmijala i u sebi zahvalila Bogu što je sve izveo na dobro. Moj učenik je cijelim putem vodio brigu o meni: nosio je moje torbe, tražio mi mjesto u vlaku, smjestio me u autobus, iz autobusa ponovno u vlak… I tako sam sretno doputovala kući.

Ovo putovanje nikada neću zaboraviti, te od toga dana često ponavljam stihove:

„Ne boj se i ne strahuj jer kuda god pođeš, s tobom je Gospodin, Bog tvoj.“ Jošua 1:9

                                                                                                                              Radmila Romanić