Najave

Duhovna misao

Ako tražimo prilike u kojima ćemo moći nastojati promicati dobro, sigurno ćemo ih naći, a to će nam pomoći da ne budemo lijeni, besplodni.

Svjedočanstva

NATAŠA KLARIĆ

Pišući ovo svjedočanstvo u svom sjećanju vraćam se u vrijeme kada sam imala 9 godina točnije 1991.

Bila je to godina početka rata, nesreće koja je pokucala na vrata mnogih. Na moja se ušuljala 23.11.1991. kada je nekoliko muškaraca u maskirnim uniformama pozvonilo na vrata koja sam ja otvorila i pitali me: „da li ti je otac kod kuće?“ Čim se tata pojavio rekli su mu da mora poći s njima. Nije to bila stvar izbora bila je to prisila. Tu večer moji djetinji sni bili su srušeni.

Više od ičeg na svijetu htjela sam da se vrati, da opet bude s nama, da idemo na putovanja vikendom. O, kako sam voljela putovati s njim. Kao djevojčica sakrila bih mu se u autu i tek na pola puta za negdje iskočila bih i pitala: „Tata,  kamo idemo?“ Ti trenuci su mi duboko urezani u sjećanje.
Život bez oca bio je život borbe, dokazivanja drugima iz potrebe da budem voljena.

Bila sam poprilično depresivna i živjela sam dan za danom. Jednom sam se pokušala i ubiti – tabletama - ali to mi nije pošlo za rukom i jutro nakon toga bila sam sretna što još uvijek živim.

Sa 19 g. sam otišla od kuće i preselila se u drugu državu i tamo provela 7 mj. Tih mjeseci počelo je moje eksperimentiranje s lakšim drogama i tada je to bio moj jedini smisao. Život mi se sastojao od toga kada ću nabaviti marihuanu i kada ću „uživati“ u jointu. Nakon toga vraćam se u Zagreb i počinje moje najmračnije doba. I dalje konzumiram marihuanu i hašiš ali sada bez uživanja u tome, već u stanjima tjeskobe, paranoje i depresije.

Kad god bih razmišljala o sebi i svom načinu života mislila sam: „bar sam slobodna i sve što činim odraz je te slobode, ali ta sloboda me nije učinila sretnijom ni potpunijom već depresivnom sumornom osobom koja se morala probijati mračnim tunelima da uhvati makar i zraku sunca.

Za razliku od moje sestre koja je vjerovala u Boga ja sam bila ateist i anarhist. Bila sam ljuta na Njega. Često sam govorila: „Ako i postoji taj Bog kako može gledati, trpjeti i dopuštati toliko zlo na ovome svijetu?“ Zašto je dopustio situaciju s mojim ocem? Takvog Boga ja ne želim jer Njega nije briga za ljude i za sve ono kroz što prolaze.

Ja sam tražila nekog boga kojemu je stalo… i kada sam se najmanje nadala našao je On mene.
O Isusu sam slušala od Roberta s kojim sam tada radila. Ispričao mi je svoje svjedočanstvo i kako ga je Bog spasio od dugogodišnje ovisnosti o heroinu. Znala sam da je velika stvar biti slobodan od uzimanja te opojne droge.

Bila sam radosna zbog njega ali ta priča s Bogom u mojoj glavi jednostavno „nije držala vodu“. U najmanju ruku bila sam sigurna da mu se od liječenja um pomračio. Mislila sam da su te „ komune“ centri za ispiranje mozga u kojem jedan dio života zamjenjuju „vjerom“. Dan za danom slušala sam o Isusu i ništa nisam shvaćala. No, Bog je sa mnom stvarno bio strpljiv i nakon borbe od 6 mj. počela sam čitati Novi zavjet, tako da nakon što ga pročitam zatvorim file „Bog“ i  stavim točku na i, po pitanju Njegovog postojanja tj. nepostojanja. Dok sam prolazila kroz evanđelja i poslanice nisam mogla a da se ne složim s Božjom Riječi. Malo po malo ona je smekšavala i otvarala moje srce.

Stihovi iz I Korinćanima ostavili su me bez daha:
„Uništit ću mudrost mudrih i učinit ću ispraznom umnost umnih.“ Gdje je mudrac? Gdje književnik? Gdje li je istraživač ovoga svijeta? Zar ne izludi Bog mudrost svijeta?“ i ostatak I Korinćanima 1:21-31.

Nakon ovih riječi izustila sam: Bože ti stvarno postojiš i stalo ti je do ljudi. Najčešće ljudima nije stalo do tebe kao u mome slučaju. Bilo je to 2006. i od tada sam s Bogom – svojim nebeskim ocem ruku pod ruku na cesti spasenja čekajući dan kada ću s Njim biti u vječnosti.

Isus me uči kako da živim u vjeri, kako da mu se još više predajem – jer, vođena od Njega rastem i postajem zrelija. Život s Njim je avantura novih puteva i istina koje mi otkriva.

Ovo ljeto 2008. Robert i ja smo se vjenčali (to je onaj isti Robert za koga sam držala da nije baš „normalan“).
Sada kročimo zajedno Isus, Robert i ja i sve što činimo je novo, kao što smo i mi.. Krist  nas uči ljubavi, blagosti, strpljivosti i postojanosti.

Onome koji nas vodi na zelene pašnjake i izvore sva slava, jer vječnost Njemu pripada.

Isuse Hvala Ti!


 

ANDREJA MIL

Postoje razne faze u našim životima. Faze uspona i faze padova, faze obilja Božjeg prisustva i faze pustinje. Jedne i druge faze važne su za naš napredak u Kristu, a Bog je vjeran i ne daje više od onog što možemo podnijeti.

Često u tim crnim razdobljima čini nam se kako je Bog daleko i da nas je ostavio. No, On samo želi naučiti nas da hodamo u vjeri i da se ona jača. Ono što je dobro tada činiti je prisjećati se svega što je Bog za tebe do sada učinio, sjetiti se svih pobjeda u svom životu. On je vjeran i nikad ne ostavlja, a Njegove su misli i putevi daleko iznad naših.

Sjetim se tako zidova u svom životu, kad ne vidjeh naprijed niti koraka. I sjetim se koliko je On učinio za mene, više no što sam sanjala i molila Ga.

Jedan od tih zidova bio je zid ljubavnih promašaja, patnji i bola. Sjećam se i danas dana kada vapih Bogu da odustajem. Tada Ga molih da On dovede u moj život osobu, jer On bolje od ikoga poznaje moje srce i zna što mi je potrebno. I uskoro znate što se zbilo, priča o heroju na skeli! I zaista, dobila sam dar od Njega za koji sam mu tako zahvalna.

Postojao je i zid potrage za zaposlenjem, i bio je tu dugo. Hrvala se u samosažaljenju, depresiji, osjećaju da sam nesposobna i za šta. Što god pokušavah završilo bi neuspjehom. Ali Bog je vjeran i postavio me na mjesto na koje ne pomišljah, darovao mi posao u kojem uživam.

No, uvijek se tu pojavi neki novi zid, bio je to tada zid bolesti. Dva mjeseca straha, neizvjesnosti. Nakon kvržice na glavi i operacije, čekala sam nalaze koji su trebali otkriti što je sa mojom štitnjačom, pronašli su neki veliki čvor. I Bog me ponovo izvukao iz tame i darovao mi život.

Za Božić 2007. godine Siniša i ja dobili smo predivan dar, saznali smo da će nas uskoro biti troje. No, stvar se zakomplicirala zbog hematoma koji je otkriven na ultrazvuku. Ustanovljeno je da je trudnoća rizična, a liječnik preporučuje mirovanje i pripisuje terapiju. Nakon molitava sljedeći pregled iznenadio je mene samu, a i doktoricu. Sva u čudu gledala je u mene i rekla da hematoma više nema.

I što reći nego Bože, hvala ti, jer predivna su djela tvoja i milost kojom pratiš i blagoslivljaš naše živote.