Najave

Duhovna misao

Ako tražimo prilike u kojima ćemo moći nastojati promicati dobro, sigurno ćemo ih naći, a to će nam pomoći da ne budemo lijeni, besplodni.

Poslušnost pozivu

Miki Kamberović

U ponoć jedne zimske noći vraćao sam se autobusom iz grada udaljenog oko 140 km od Leskovca u Srbiji. Riječ je o gradu za koji smo i moja supruga i ja vjerovali da nas Bog tamo poziva da započnemo novu zajednicu. Kada sam se vratio, supruga je još uvijek bila budna. S tugom sam joj priopćio: „Ne, nećemo se preseliti u Jagodinu! Mislim da to nije Božja volja jer nam nije providio odgovarajući stan – to je znak da to nije Njegova volja.“

U istom trenutku moja žena je odgovorila: „Ne, mi ćemo ići i preselit ćemo se tamo.“ Godinu prije toga započeli smo zajednicu u Jagodini, već tada sam duboko u srcu znao da nas Bog poziva da se tamo preselimo, ali moja se logika opirala jer nismo imali dovoljno novca ni za osnovne potrebe poput hrane. Netko nam je ponudio nedovršenu kuću u kojoj bismo mogli živjeti, ali ona nije imala ni kupatilo ni grijanje, a kuhinja je bila nedovršena.

Zbog svega toga rekao sam supruzi kako ne želim dopustiti da ona i dvojica naših sinova žive u tako lošim uvjetima. Da bi situacija bila još gora, naš je mlađi sin bio rođen carskim rezom samo dva mjeseca prije toga, tako da bi okolnosti bile još teže za moju suprugu. No, njena me odluka da ostane poslušna Bogu posramila.

Tada sam si rekao: „Ako je ona spremna useliti se u takve uvjete s dvoje male djece, onda bih ja trebao biti još spremniji.“ U životu smo se često suočavali s divovima, ali to je razdoblje bio najveći izazov s kojim sam se do tada trebao suočiti. Znam da je neprijatelj koristio moj strah kako bi spriječio našu selidbu - i da smo odustali, nikada ne bismo vidjeli sve plodove spasenja u životu ljudi nakon ovih trinaest godina.

Poziv

S deset sam godina prihvatio Krista i Božja me ljubav izliječila od osjećaja manje vrijednosti koji je uvijek tinjao u meni kao Romu među Srbima. Tada nisam mogao ni zamisliti da bi me Bog mogao pozvati da naviještam Njegovo kraljevstvo izgubljenima. Dok sam odrastao, u zajednici sam bio uključen u različite službe, ali misao da bih bio pastor ili voditelj nikada me nije privlačila. Jedan je Srbin, koji je imao veliku ljubav prema Romima, osnovao moju zajednicu, i to je vjerojatno bila prva romska crkva u ondašnjoj Jugoslaviji, osnovana 1986. godine. Do 1999. zajednica je brojila samo sedamdeset ljudi, a tada je uslijedilo veliko probuđenje, tako da je broj narastao na 900 ljudi.

U to je vrijeme zajednica imala različite službe koje su uključivale i žene i djecu te se također pokrenuo projekt osnivanja novih zajednica. Jedna organizacija iz Engleske nudila je potporu i edukaciju mladih voditelja na pet godina. Tijekom tog vremena mladi voditelji trebali su osnovati nove zajednice po Srbiji, a ja sam bio jedan od onih koji su se pridružili tom projektu te su mnogi od nas uistinu uspjeli osnovati nove crkve. Božji mi je poziv bio vrlo jasan: On mi je davao snagu da krenem u tom smjeru. Vodio sam brojne razgovore s Bogom, bilo je to nalik Gideonovoj situaciji u Sucima - Bog bi mi svaki put potvrđivao moj poziv.

Kulturološke prepreke u romskom okruženju

Kada si jedini sin, u romskoj sredini posjeduješ posebno mjesto. Međutim, kako je moja sestra bolovala od cerebralne paralize, roditelji su morali naporno raditi i većinu novca trošiti na njeno liječenje. Njihov najveći strah bio je da se nitko neće moći brinuti o njoj u danima njene starosti. Stoga su mi uvijek napominjali kako je to moja dužnost. Prema romskom običaju, sin jedinac nikada ne bi trebao napustiti svoje roditelje i Romi nikada ne bi trebali slati svoje roditelje u dom za starije – mi se sami brinemo o njima sve do njihove smrti. Obitelji ostaju bliske te često žive zajedno.

Kada sam shvatio da me Bog poziva da se odselim i ostavim svoje roditelje i sestru, odlučio sam biti poslušan, ali naše romsko shvaćanje, gledanje i mentalitet učinile su moj poziv iznimno teškim. Nakon što sam rekao roditeljima da ću se preseliti u drugi grad, oni su bili slomljeni i ljutiti. Moj nam je otac rekao, ako se odselimo, da im se nikad ne vraćamo niti imamo ikakav kontakt s njima. Iako je Božji poziv bio posve jasan, zbog tih okolnosti počeo sam pronalaziti razloge koji bi išli u prilog tome da to možda ipak nije Božja volja za nas.

To što nas moji roditelji nisu htjeli pustiti bilo je iznimno teško: osjećao sam da zapostavljam dužnosti dobroga sina. Nakon puno molitava, suza i hrabrosti moje žene napokon sam smogao hrabrosti donijeti odluku za selidbu. Ovo me iskustvo naučilo da se naša ljudska gledanja i mjerenja moraju podrediti nebeskoj kulturi, kulturi Isusove ljubavi. Nikad nisam požalio što sam bio poslušan Isusovoj kulturi te sam zahvalan što je moj odnos s roditeljima postajao bolji kako su uviđali plodove i blagoslove našeg rada. Počeli su shvaćati važnost onoga što radimo za Gospoda.

Ulazak u poslanje

Prvo jutro nakon što smo se preselili u Jagodinu iskusili smo prvo čudo. Kada sam otvorio vrata, na vanjskom sam stolu vidio mlijeko i dva kruha. Nepotpisana poruka je glasila: „Miki, ovo je za tebe i tvoju obitelj“. Bog se nastavio brinuti za moju obitelj dok smo mi propovijedali Evanđelje djeci, mladima i starijima. Nikada nam nisu nedostajale osnovne stvari — uvijek bismo imali dovoljno. Ipak, imali smo mnoge izazove. Dok smo živjeli s roditeljima, svaki je član obitelji imao određeni zadatak kako bi cijela obitelj mogla funkcionirati. Moj je posao bio raditi i zarađivati novac dok su se roditelji brinuli o drugim stvarima, kao na primjer o raspodjeli novca. Kada smo se preselili, morali smo mnogo toga naučiti — od praktičnih stvari pa do toga kako plaćati račune na vrijeme.

Nakon što smo osam mjeseci živjeli u nedovršenoj kući, uselili smo se u kuću u kojoj i danas živimo. Rad i vizija nastavljaju rasti i razvijati se, a misija je dotakla tisuće ljudi, djece i mladeži. Otvorili smo dječji vrtić, dječje klubove u nekoliko gradova oko Jagodine, ljetni kamp te nove kućne grupe za koje se nadamo da će postati nove zajednice. Bog se brine za zgrade, automobile, suradnike te financije za svaki mjesec. Kada te Bog poziva u misiju, On već priprema put za tebe kojim trebaš ići, i samo ako slijediš taj put, bit ćeš svjedokom Njegovih čuda, blagoslova i providnosti.

Naravno da će biti mnogo izazova, posebice ako se tvoje kulturne vrijednosti suprotstavljaju tvom pozivu. Sada, kada pogledam unatrag i vidim što je sve Bog učinio u posljednjih deset godina, sretan sam što sam bio poslušan tom pozivu. Moja poslušnost olakšala mi je da vjerujem Bogu dok me On vodi da služim Romima.

(Članak je prvi put objavljen u časopisu Mission Frontiers The Roma)  

 

Brak Janin Abendroth

„Bila sam ateistkinja i lezbijka – da bih se na koncu našla na jednom bogoštovlju.“

Ni moliti se nisam znala...

Dok je putovala avionom, Janin, tvrdokorna ateistkinja našla se u društvu dvoje mladih vjernika. Za svega nekoliko mjeseci, onakva kakva je bila, s frizurom duginih boja, otišla je u Berlin na jedno bogosluženje i počela čitati Bibliju. Život joj se u potpunosti promijenio, i to u svim područjima. No, pročitajmo priču dvadeset devetogodišnje mlade žene.

U siječnju 2015. godine putovala sam avionom iz Berlina u Stuttgart kod svog najboljeg prijatelja Maika. U avionu sam se našla pokraj jednog mladog para s kojima sam se upustila u razgovor. Oni su putovali na neki koncert pod nazivom ''Holly''. Shvatila sam da se mladić priprema za pastorsku službu. To je u meni probudilo znatiželju jer su oboje bili tako mladi, osvojili su me svojom čvrstom uvjerenošću i oduševljenjem. Pomislila sam u sebi: ''Mogu vjerovati za tebe da ćeš postati dobar pastor, i to je to!''

Ja sam bila ateistkinja i lezbijka, puna predrasuda u vezi vjere i crkve. No, pomislila sam: „Ako su oni tako otvoreni za razgovor, tada je to prigoda da se i ja raspitujem“. Postali smo simpatični jedni drugima, razmijenili telefonske brojeve i ostali u kontaktu.

Nedugo poslije toga na mojem radnom mjestu pojavili su se problemi. Zatim me neočekivano napustila životna partnerica, s kojom sam planirala zajedničku budućnost. U tom kaosu sjetila sam se Leona, s kojim sam putovala avionom: SMS porukom sam ga upitala: „Molim te, reci mi, vi vjernici, što poduzimate u kriznim situacijama?“ Odgovorio mi je jednim retkom iz Biblije: „Svi koji prizovu ime Gospodnje, spasit će se'“ (Rim 10, 13). Ovu poruku primila sam usred noći, ali je uopće nisam shvatila. Sutradan ujutro, dok sam putovala brzim vlakom, iznova sam je pročitala i slomila se ridajući. Zašto, zaista nisam imala pojma. Kada sam to ispričala Leonu, pozvao me na bogosluženje mladih.

Kao da sam se oslobodila lanaca

Imala sam doista težak tjedan. Osjećala sam da sam nakon radnog vremena mrtva umorna i htjela sam što prije stići kući. Trebala sam ući u vlak koji vozi prema sjeveru, ali prekasno sam shvatila da sjedim u pogrešnom vlaku, kompozicija vlaka je zajedno sa mnom jurila prema jugu. Pomislila sam: „Tako sada ustvari mogu otići u crkvu“. Nedugo zatim našla sam se u crkvi. Ja, ateistkinja, lezbijka, s kosom obojanom u dugine boje! Interesantno, ljudi su me ipak srdačno dočekali.

Krenulo je slavljenje. Sat i pol vremena sjedila sam na bogoslužju za mlade i cijelo vrijeme  plakala. Uopće nisam neka plačljivica. Dirnula me poruka: govorila je o tome kako Isus vodi naše živote. Ako slijedimo njega, možemo prijeći i preko najdublje provalije. Tada sam upravo tako i doživljavala svoj život: kao da stojim na rubu duboke provalije i ne znam kako dalje. Osjećala sam da sam u tom danu doživjela dovoljno stresnih dojmova. Stoga sam krenula kući.

Legavši u krevet, poželjela sam znati kako izgleda jedno pravo bogosluženje. Od mog stana do crkve putuje se sat vremena. Stoga sam u nedjelju ujutro u 9 sati sjela na brzi vlak i krenula na bogosluženje. Tamo sam opet proplakala sat i pol vremena službe. Osjećala sam se kao da se ogromne planine odvaljuju s mog srca. Doživjela sam olakšanje i oslobođenje od teških lanaca ropstva.

Nakon bogoštovlja prišao mi je jedan od voditelja mladih i upitao me kako se osjećam. Ispričala sam mu o osjećaju oslobođenja koje sam doživjela, a i to da ne znam puno o vjeri. Pitao me želim li saznati više. Nakon potvrdnog odgovora poveo me u knjižnicu gdje sam mogla izabrati Bibliju.

Prijelaz preko provalije

U  šest tjedana pročitala sam cijeli Novi zavjet. Veoma me se dojmilo. Krajem svakog tjedna odlazila bih na bogoštovlje. Znala sam: tu sam na dobrom mjestu, i to sam tražila. Doživjela sam ljubav Boga Oca i Isusovu blizinu. On mi je rekao: „Tvom slabom biću pokazati ću svoju moć: prenijet ću te preko tvoje provalije.“ Tada još nisam znala kako se treba moliti, ali sam osjetila Isusovu nazočnost. On je bio uz mene.

Jednom prigodom pročitala sam u Bibliji da se svjetiljka ne smije pokriti jer joj je namijenjeno da osvijetli prostoriju tamo gdje je postavljena. Dok sam u noći budna ležala u svom krevetu, iznova i iznova su mi se vrzmale te dvije riječi u glavi: svjetlo i svjetiljka. Odjednom me preplavio neki osjećaj kao da vidim svoju praznu dušu osvijetljenom. Mogla sam vidjeti svaki tamni kutak. Na vidjelo je izašlo sve smeće, sva prljavština koja se tijekom mog života nakupila u meni. Tada sam prvi put shvatila: postojalo je toliko razloga u mojoj prošlosti zašto sam bila lezbijka. Bilo mi je jasno da nisam voljela društvo muškaraca jer sam ih nekako uvijek povezivala s alkoholom. Tko bi htio išta imati s agresivnim i grubim tipovima? Iz tog me razloga više privlačilo žensko društvo. No, sada sam shvatila da više ne moram tako živjeti! Upitala sam Boga: „Što hoćeš od mene? Da se pokušam družiti s muškarcima?“ Tada sam se odjednom sjetila Maika, svog najboljeg prijatelja. Negodovala sam: „Bože, zaboravi!“ Maik je bio još tvrdokorniji ateist od mene! Jedino da postane kršćaninom, u tom slučaju bih ga prihvatila. U svakom slučaju, sve sam to smatrala nemogućim.

''Isuse, evo ti moj život, učini nešto s njim!''

Koncem svibnja ponovno sam otputovala u Stuttgart. Maik i ja planirali smo uz posao jedan zajednički projekt. Zbog toga smo tom prigodom sudjelovali u nekoj priredbi te tvrtke. Maik je tamo upoznao moje kršćanske prijatelje, onaj mladi bračni par. Njih je Bog spojio. Maika se vrlo dojmila njihova priča. Znao je zašto sam se u međuvremenu promijenila, ali nije ni slutio da se molim za njega. Međutim, dogodilo se nešto neobično. Upravo smo bili na jednom predavanju, kada me iznenada spopao plač. Objesila sam se Maiku oko vrata i rekla mu: „Ti ćeš biti moj muž i otac moje djece!“ A on je odgovorio: „Da!“

Tek je kasnije rekao da je nakon razgovora s mojim prijateljima rekao Bogu: „Bože, ako postojiš, podari mi suprugu!“ Tako smo nakon dva dana kupili zaručničko prstenje. U studenom smo se službeno vjenčali. Godine 2015. oboje smo se krstili, a 2016. i vjenčali u crkvi.

Dugine boje sad već imaju sasvim drugo značenje za mene: Bog stavlja pečat na savez s nama ljudima. Stoga smo se Maik i ja vjenčali, a šarene boje su predstavljale taj savez.

Cijelog sam života morala donositi brze i temeljne odluke. Onoga dana kada sam spoznala da postoji Bog koji je Otac, Sin i Duh Sveti, rekla sam: „Isuse, evo ti moj život, učini s njim što te volja! Štogod kažeš, učinit ću!“ Tako sam se predala Bogu. Mislila sam: ako je on Bog, tada sve što imam, želim predati njemu. Toliko mi je duboko, jasno i razumljivo govorio! Pokazao mi je i objasnio sve što nisam razumjela. Zato sam ga znala slijediti. Samo je zbog toga bilo moguće da se sve te promjene dogode u tako kratkom vremenu unutar mene i oko mene.

Žustre rasprave

Unutar moje obitelji i u krugu prijatelja nastalo je žestoko negodovanje radi promjene koja mi se dogodila, ali ja sam sasvim mirno mogla razgovarati s njima. Rekla sam: „Držim da je ovo za mene u redu. Ne, nisam poludjela, ne uzimam opijate. Svjesna sam onoga što činim.“

Ranije sam bila tipična lezbijka s vanjštinom muškarca, s muškim ponašanjem, rječnikom i  obojenom kosom. A sada sam pred njima kazala: „Ovo je čovjek za kojeg ću se vjenčati!“

Moji prijatelji homoseksualci primili su tu vijest s potpunim nerazumijevanjem. Ipak su na kraju zaključili: „Pa eto, ako si tako sretna…“ Zanimljivo, s njima se komunikacija nije prekinula. Povremeno bi me pitali: „Još uvijek si s onim muškarcem?“ Ne odustaju od mene i dalje ih zanima kako se moj život oblikuje.

U mojoj zajednici kršćani su vrlo suosjećajni i prijateljski raspoloženi prema meni. Moja priča im je oživjela nadu. Mnogi imaju homoseksualne poznanike i znali su me zamoliti da se molim za njih. Jedna stvar je sasvim jasna: iako je kod mene tako brzo došlo do promjene, to ne znači da će se isto tako dogoditi i kod drugih. Isus sa svakim čovjekom drugačije postupa. Kod nekih se promjena događa u roku od mjesec dana, a kod drugih to može potrajati i do deset godina. Da, uvijek ću se moliti za druge, ali na ovaj način: „Isuse, prihvati život ovoga čovjeka i ti mu budi putokaz!“

Jako se radujem svemu ovome što se sa mnom dogodilo. Osjećam se kao da mi je pročišćena senzibilnost. Primijetila sam: ako zanemarim svakodnevno čitanje Biblije, tada mi je taj dan nikakav. No, ako ga započnem s jutarnjom pobožnošću, on će mi biti čudesan. Tražim li pomoć od Isusa, on će mi je rado dati. Naravno, on uvijek vidi moje potrebe, ta on je Bog. No, on će nam pomoći samo ako ga prethodno molimo za tu pomoć. Stoga, uvijek mu kažem u čemu mi je pomoć potrebna. Kada sam se našla na dnu i zazvala Isusa da mi pomogne u mojoj slabosti, odmah je pokazao svoju spremnost i redovito mi je pomogao.

 

Zapisala: Christina Bachmann

 

Zorica Škudar

ZAŠTO SAM OSTALA U LOŠEM BRAKU?

Potječem iz katoličke obitelji. Otac mi je u crkvi svirao orgulje. Kao malu djevojčicu, uvijek me vodio sa sobom: tako sam stekla naviku redovitog odlaženja u crkvu. Moglo bi se reći da sam bila "jako pobožna". Kasnije sam svoja tri sina naučila da idu sa mnom u crkvu. Muž je išao samo na Božić i Uskrs. Živjela sam u lošem braku, ali je za mene rastava bila grijeh.

Situacija u kući bila je neizdrživa. Počela sam se svađati s Bogom. Ponekad, kad bismo se muž i ja svađali, izašla bih u noći vani, samo da se maknem od svega. Šetala bih ulicama, dajući mužu vrijeme da se smiri. Gledala bih zvjezdano nebo i pitala se iza koje se zvijezde nalazi Bog. Gdje On zapravo prebiva? Očito je jako daleko kada me ne vidi niti me čuje. Pomišljala sam da me možda ipak čuje, pa bih mu svašta govorila. Rekla sam mu da bih htjela umrijeti i tako se riješiti svih muka. Baš tada kao da je progovorio jedan glas: "Tu sam s tobom. Živ sam i ljubim te!"

Postidjela sam se što sam omalovažila Njegovu žrtvu na križu. Sagnula sam glavu i zaplakala. Najednom sam postala svjesna svojih grijeha. Molila sam da mi ih oprosti.

Nisam bila svjesna što se događa: samo znam da sam osjetila beskrajan mir i sreću. Ubrzo nakon toga, bila sam pozvana na jedan duhovni seminar, na kojeg ne bih išla da sam znala da ga je organizirala neka druga crkva, a ne katolička.

Čim sam ušla, osjetila sam neku silu koja me privukla. Doznala sam da je taj seminar organizirala Pentekostna crkva. O toj crkvi nisam ništa znala, ali na tom seminaru doživjela sam dodir Duha Svetog. To iskustvo me dovelo do sigurnosti da je Isus živ, da nije daleko, nego da živi u mojemu srcu.

Već sljedeće nedjelje otišla sam u Pentekostnu crkvu. Osjećala sam se vrlo ugodno i pitala sam se zašto već i prije nisam znala da postoji takva zajednica. Tu sam se osjećala kao kod kuće. Znala sam da je to mjesto gdje želim dolaziti. Muž me napadao što odlazim u neku "čudnu crkvu". Zaključavao bi mi vrata kada sam se vraćala da ne mogu ući i prijetio da će me ubiti. Bilo je šamara i svega. Ta borba je trajala godinama, sve dok se on nije ozbiljno razbolio. Čuo je da se mi u zajednici molimo za ozdravljenje bolesnika. Izrazio je želju da ode sa mnom da se molimo za njega. Tom se zgodom nakon molitve rasplakao i izjavio: "Pa to su zaista sveti ljudi!" Bog je dotaknuo Njegovo srce. Počeo je čitati Bibliju i dolaziti u zajednicu.

Božja volja je bila da ga ne izliječi, već da ga uzme k sebi, ali je zato ozdravio njegovu dušu. Umro mi je na rukama i s osmjehom na licu. Znam da je otišao Gospodinu.

Dok je ležao, činilo mi se da je bez svijesti, ali da me ipak čuje. Rekla sam mu: "Ne boj se! Isus je s tobom". Na te mi je riječi stisnuo ruku i poslije toga izdahnuo. Sada znam zašto sam izdržala 25 godina lošeg braka. Morala sam ostati uz njega da mu svjedočim o Isusu, Spasitelju kojega je primio. Ta spoznaja mi daje mir i radost. Sada znam gdje je Bog: On je u mojemu srcu.

Matej Sakač

BOG NE POZIVA KVALIFICIRANE, ON KVALIFICIRA POZVANE

Od djetinjstva sam vjerovao u Boga. Prvi dojam preko kojeg je Gospodin ostavio trag na meni bio je crtani film "Super Book", a prikazuje Isusov život. Gledanjem tog crtića rodila se vjera u mom srcu. Dobro se sjećam kad je otac u Zagrebu kupio kasetu "Super Book", koju i danas imam. Moje djetinjstvo bilo je pusto i čeznuo sam za prijateljstvima. Kad sam pošao u školu, nisam uopće stekao prijatelje, a i oni za koje sam mislio da su mi prijatelji nisu to bili, jer su me mnogi od njih ismijavali zbog mucanja. Inače, mucao sam od svoje četvrte godine i redovito išao u Suvag na govorne vježbe. Osnovna škola sa svojim negativnim događanjima utjecala je jako na moj karakter. Bio sam povučen i željan nečije pažnje. Mogu reći da do srednje škole nisam imao istinske prijatelje kojima bih se mogao povjeriti.

U srednjoj školi moj se život promijenio. Ona potreba za pažnjom ispunila se i sve više sam oko sebe stjecao prijatelje s kojima sam počeo izlaziti te se intenzivnije družiti. Što je vrijeme dalje prolazilo, ta ispunjena potreba za pažnjom bi jenjavala, te bi i dalje ostajala ta jedna praznina u meni. Važno, je zapaziti da u svim tim trenucima svojega života nisam gubio vjeru u Boga. Štoviše, bio sam zbunjen pitanjima tko je on i što će biti sa mnom kada umrem. Znao sam da postoji nešto u meni što je vapilo za nečim vječnim, ali nisam to znao ispuniti, pa sam ispunjenje tražio u djevojkama, glazbi i pisanju depresivnih pjesama te na taj način tražio samoga sebe. Moj život brzo je ispunio blud, pornografija, alkohol, psovanje, arogancija, neposlušnost itd.

Jednoga dana u 4. razredu srednje škole otkrio sam da moj otac vara moju majku. To me snažno potreslo, a najgore je bilo što sam to saznao sam. Ubrzo sam rekao svim ukućanima, osim svojoj majci. Otac je obećao da će to riješi bez nekih posljedica. No nikada nije prestao i dalje varati moju majku. Zbog toga se u moj život uvukla gorčina i ljutnja - nisam mogao oprostiti ocu i djevojci s kojom je griješio. Još je veći problem bio taj što je ona bila od mene starija tek 7, 8 godina. Uza sve to, a i rastave mojih roditelja, ušao sam s ocem i u fizičke sukobe.

Nedugo nakon rastave otišao sam na Pravni fakultet u Osijek. Ondje sam nastavio sa svojim starim životom: piti, pušiti i živjeti u nemoralu, pa i konzumirati lake droge. Svirao sam na ulici i tako zarađivao za koncerte i druge događaje. Moj je život bio u velikom neredu - zamijenio sam dan za noć - sve bih radio samo da sebi udovoljim, ali nikako nisam mogao doći do pravoga zadovoljstva. Nešto mi je nedostajalo; to je bio Bog. Da se ispunim zadovoljstvom, pisao sam pjesme koje su izazivale duboke emocije kod ljudi, tako da bi plakali čitajući ih. Međutim, ja sam ipak ostao nezadovoljan. Na svemoguće načine pokušavao sam ispuniti prazninu svoje duše, ali nisam uspijevao.

Svirajući na ulici, jednoga dana sreo sam jednu prijateljicu koja me pozvala u neki šator sastanka pokraj Drave. Bilo mi je rečeno da je to nešto kršćanski. Iste večeri odbio sam otići onamo, ali zato sam otišao na rock-koncert. Sutradan opet sam je sreo i, umjesto da odem slušati o Bogu, ponovno sam otišao na rock-koncert. Nedugo nakon tih događanja, u lipnju 2010. godine, sreo sam tu prijateljicu u gradu i opet mi je pričala o nekakvoj kršćanskoj crkvi u kojoj se događaju velike stvari. Kad mi je to govorila, bio sam potpuno pijan, ali me ipak nešto privuklo i poticalo: ''IDI ONAMO!" Za nekoliko dana posjetio sam crkvu koja se zove Riječ života. U toj zajednici imao sam priliku već na samom početku čuti biblijsko učenje o spasenju i sudjelovati na sastanku za muškarce. Nisam imao pojma o čemu se radi, ali sam osjećao da je to u redu. U svemu tome htio sam sve što imaju i ti ljudi. Iste večeri na jednom druženju, pozvao sam Krista u svoj život. Ipak, ništa se nije posebno promijenilo.

Vratio sam se kući u Garešnicu i nastavio živjeti po starom. U rujnu sam ponovno došao u Osijek i odmah otišao na jedan sastanak mladih u tu crkvu. Na tom sastanku jedna mi je djevojka svjedočila što je sve Krist učinio u njezinu životu. Bilo je to ono što sam i sam htio: imati što oni imaju. A ono što su oni imali bio je Krist. Bio sam zadivljen i čudesnim govorenjem u jezicima te vjerovanjem da postoji nadnaravni Bog čudesa. Iste večeri vratio sam se u svoj stan, kleknuo i u očajnoj žudnji za boljim životom predao sam svoj život Kristu. Rekao sam mu: ''Isuse, dođi u moje srce i radi sa mnom što god želiš.'' Nakon nekoliko trenutaka sila Duha Svetoga spustila se na mene tako da sam počeo moliti u drugim jezicima. Bio sam kršten Duhom Svetim. Otada više nisam slijep, moj se pogled na svijet promijenio, oprostio sam svima koji su me povrijedili, prestao sa svim porocima i nastojim živjeti čistim životom. Bog me oslobodio svih poroka, razvezao moja mucava usta da govore kako treba.

NOVI ŽIVOT S ISUSOM

Bio je to iskreni vapaj i čežnja za Bogom i njegovim prijateljstvom. Shvatio sam da jedino predanje živom Bogu može u meni donijeti radikalnu promjenu. Bog je u mojem životu sve. On me izveo na pravi put. I čak nakon tih trenutaka obraćenja, kad sam mislio da ću uspjeti dati prvu godinu na fakultetu, dogodilo mi se nešto vrlo neugodno: pao sam – nisam položio ispit koji mi je trebao omogućiti upis na drugu godinu studija. Vratio sam se u Garešnicu, očajan i razočaran. Ali onda se nešto dogodilo: otišao sam u pentekostnu zajednicu i ondje se upoznao s pastorom. Pitao me znam li išta svirati: rekao sam mu da sviram gitaru. Dopustio mi je da sviram na jednoj službi. Ubrzo mi je dao slobodu da sviram na svakoj službi. I onda mi je rekao da sam ja zapravo ostvarenje proročke riječi koju je pastor iz Belišća uputio crkvi dva tjedna prije nego što sam ja došao: ''Vi imate čovjeka za slavljenje, on je ovdje iz ovoga grada, ali još nije došao.'' Bog me počeo uvoditi u slavljenje tako da sam počeo sve više shvaćati važnost te službe.

Glazba je važna u kršćanstvu, jer na taj način možemo privući Božju prisutnost koja liječi. U osobnom životu, slavljenjem razvijam intimni odnos s Bogom. Glazbom želim dotaknuti Božje srce i pokrenuti ga da on dotiče druga srca. Slavljenje je danas moćno sredstvo kojim se mogu mladi privući Bogu i približiti Isusu. Nitko mi ne može uzeti moje živo svjedočanstvo i iskustvo s njim. Ono mi je najjače oružje u pridobivanju novih duša. Trebamo pročistiti motive i željeti uvijek ono uzvišeno; ono na što nas je Isus pozvao: ''Idite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje svakom stvorenju ...'' (Mk 16, 15).

Volio bih da još mnogi mladi počnu istinski tražiti Boga, jer će im on dati puno više od onoga što očekuju ili čemu se nadaju.

Moja je molitva i želja da što više mladih krene putem kojim sam ja krenuo i da spoznaju ljepotu života i Božjega puta, ostave se grijeha i ispraznosti svijeta te vjerno slijede Isusa. Jer što koristi čovjeku da sav svijet stekne, a dušu svoju izgubi?

''Pjevat ću Jahvi koji mi učini dobro, pjevat ću imenu Jahve svevišnjeg!'' (Ps 13, 6).

Evo jedne pjesme koju sam napisao:

"Čujte svi narodi
evo kralj kraljeva dolazi
dignite se svi narodi jer Gospodar gospodara dolazi
otvoreno je nebo jahač na bijelcu dolazi
jer njegovo ime je Vjerni i Istiniti

O narodi, Isus opet dolazi,
evo ga dolazi, riječ Božja zove se,
ogrtačem krvavim odjeven je,
na boku mu piše da on je kraljeva Kralj
Gospodar gospodara"

Mihael Josić

IZBAVLJEN IZ KRALJEVSTVA TAME

Moje ime je Mihael Josić i trenutno sam na izdržavanju kazne zatvora, u kojem se nalazim već dulje vrijeme – od 2008. godine – i gdje imam ostati još neko vrijeme. Ali to nije važno u cijeloj ovoj priču koju vam želim ispričati.

Živio sam raskalašenim životom u svakom smislu, ali prilično bez cilja i određene svrhe te sam upao u carstvo poroka – droge, kocke te općenito kriminala.

Potičem iz siromašne obitelji koja me, doduše, uvijek učila dobrim stvarima, ali sam uvijek htio biti nešto više te se u moje razmišljanje nije uklapalo provođenje poštenog života uz puno rada i muke. Danas vjerujem da su lakomost i lijenost bili uzrok svemu ostalom u mom životu što me snašlo.

Nakon što sam naupunio 17 godina, već sam pomalo eksperimentirao s marihuanom, a nedugo zatim, prešao sam na teške droge te, da bi se mogao financirati, ušao u kriminal svake vrste. Nakon nekog vremena, počeo sam se baviti pljačkama te me to dovelo do zatvora u Lepoglavi. I tamo zapravo počinje ova istinita priča, priča o ljubavi Božjoj prema meni.

Tek kad sam dospio u zatvor, mogao sam nakon nekog vremena u miru sobe razmisliti o svemu te sam shvatio gdje sam i u što mi se život pretvorio.

TIHI GLAS MI JE REKAO: ''ZAŠTO NE ODEŠ NA STIJENE, KAD TI JE VEĆ DOSADNO''

Došao je dan kad su moja sadašnja braća u Kristu iz udruge Stijena održavali predstavljanja udruge te sam i ja u tom trenutku, čisto iz znatiželje i viška slobodnog vremena, otišao da ''vidim što to tamo ima.'' Nakon toga prvog susreta, sastanci u zatovru održavali su se dvaput mjesečno, ali ja sam to zanemario jer me Bog baš i nije zanimao.

Prošlo je gotovo godinu dana, ako ne i više, kad mi je jedan tihi glas rekao: ''Zašto ne odeš na Stijene, kad ti je već dosadno'', te sam otišao. I tako su dani prolazili i ja sam počeo redovno odlaziti na sastanke čitanja Biblija i razgovora o Bogu, ali istodobno bio sam vezan i ovisan o supstitucijskoj terapiji koja služi kao zamjena za drogu i postupno liječenje od ovisnosti.

Kad sad pogledam unuatra, vidim silno djelovanje Božje, jer ja se u biti nisam imao namjeru mijenjati u velikoj mjeri; htio sam biti slobodan od droge, ali nekih stvari se baš i nisam odricao. Istodobno me na sastanke uvijek privlačilo ono neobično tiho, a opet ugodno ozračenje koje je tamo vladalo te sam se na tim sastancima uvijek ugodno osjećao.

Kad su mi ljudi počeli pričati o Isusu, mislio sam da sve to znam, jer sam kao dijete bio ministrant i aktivan u katoličkoj crkvi. Ali o Bibliji nisam baš ništa znao, u što sam se uvjerio na tim sastancima. Nakon nekog vremena, Bog je otvorio moje srce te se nisam oslanjao ni na čija učenja, što se tiče kršćanskih crkava, nego sam se vodio po tome da je Biblija i što ona kaže, to je ispravno.

DUH SVETI ME OSVJEDOČIO KAKO TREBAM ISUSA

Mjeseci su prolazili, a ja sam sve više bio slobodan od terapije, od nepoštenog načina razmišljanja i puno drugih stvari. Zapravo me Duh Sveti toliko osvjedočio o moju grešnost da sam shvatio kako trebam Isusa na biblijski način.

Nakon jednog sastanka, u ušima mi je doslovce ostala zujati rečenica koju je rekao moj brat u Kristu Mario: ''Dečki, da bi Bog mogao djelovati, morate mu pokloniti čin povjerenja.'' Bez ičijeg objašnjenja, u tom sam trenutku znao što se od mene traži, jer mi je sam Duh Sveti doslovce rekao što to znači.

Naima, imao sam naviku drogirati se s terapijom, tj. zloupotrebljavao sam je ušmrkavajući. Zbog nekih neupućenih moram reći da je ovisnost i zloupotreba iste ravna drogiranju, sa svim potrebnim nuspojavama, kao kod teških droga. Dakle, imao sam tu svakodnevnu naviku, ali kad biš išao na sastanak, ne bih to činio da se tamo ne primijeti, a imao sam naviku uzimati ''dozu'', da se tako izrazim, nakon večere.
 

''UZMI TO, BACI U ŠKOLJKU I POVUCI VODU – TO JE ČIN VJERE KOJI SE TRAŽI OD TEBE.''

Ali sad sam bio osvjedočen i osjećao sam se kao licemjer, jer sam govorio i slušao o Bogu, a poslije sastanka šmrkao. Kad sam došao u sobu, rekao mi je snažan, ali tihi glas: ''Uzmi to, baci u školjku i povuci vodu – to je čin vjere koji se traži od tebe.'' U tom trenutku, poslušao sam taj glas i bacio tablete u školjku te povukao vodu i izašao iz zahoda.

Još uvijek ne shvaćajući potpuno što mi se događa, sutradan ujutro sam bez razmišljanja otišao do medicinske službe te odbio korištenje terapije, na što su svi bili začuđeni jer sam je svakodnevno trebao. Usto, ukoliko je nisam svu potrošio, mogao sam je u zatvoru preprodati te svakodnevno zaraditi otprilike 100.00 kuna.

Došla je noć, a ja sam bio bez ičega (čist) te su svi mislili da sam poludio, jer sam umjesto bolova i teške krize sjedio u zahodu pod svjetlom i do pet ujutro čitao Bibliju, mada je do tada nisam otvorio, i pjevao Isusu pjesmu koju sam napisao, sada znam, uz pomoć Duha Svetog.

Kada se sad sjetim kakvom se snagom Božji Sveti Duh spustio na mene da me Isus bezbolno proveo kroz proces odvikavanja te da sam sve to vrijeme bio najsretniji čovjek na svijetu, mogao sam reći: ''Hvala Ti, Gospodine, za čudom u mom životu!''

Ali to nije sve, shvatio sam da me Bog nanovo rodio; shvatio sam da sam primio Božjega Svetog Duha i da mi je Isus Krist oprostio grijehe i da će me sačuvati za svoje kraljevstvo. Osobno me Duh Sveti uvjerio u istinitost Biblije, u istinitost svake Isusove izjave, te mi se na nadnaravni način očitovao. A zalog svih Božjih obećanja i sigurnosti da ću ići u raj je taj što i danas taj isti Sveti Božji Duh živi u meni te jamči svojom nazočnošću da će me očuvati za kraljevstvo Isusa Krista.

SLOBODAN OD DROGE, SLOBODAN OD KOCKE

Danas, gotovo dvije godine poslije, slobodan sam od droge, slobodan od kocke, slobodan od psovke i od mnogih drugih stvari te i u najtežim trenucima svoga života imam nadnaravni mir, darovan mi od Isusa...

Želim vas ohrabriti i dati slavu Bogu, jer donosi plod u službi u koju sam ja pozvan da propovijedam evanđelje ovdje u ''okovima'', te vas molim za podršku u molitvi za sve službe u Hrvatskoj. Neka nam Gospodin da snage da se upustimo u prave avanture u vjeri kako bismo bili crkva Božja kao iz ranih dana.

Autor: Mihael Josić; Put života br. 359

Tena Bunčić

BOG MI JE PONOVO POKAZAO SMISAO ŽIVOTA

Moje je ime Tena Bunčić. Imam 36 godina i iz Karlovca sam. Udata sam i imam dva sina, jedan ima dvije a drugi pet i pol godina. S Isusom sam se susrela 1995. godine i od onda ga upoznajem iz dana u dan. Ali tek sam ga nedavno upoznala dublje nego ikada.


Naime, na ljetovanju 2012. godine zbog strašnih sam bolova u uhu i desnima potražila pomoć doktora. Otkriveno je da nije u pitanju niti uho niti zubi nego da imam kvrgu na jeziku s desne strane pri ulasku u grlo. Naravno da sam se prestrašila, ali suprug i ja odmah smo počeli moliti. Kvrga na jeziku... Odmah sam se sjetila Jakovljeve poslanice i svega što tamo piše o našem jeziku. Pa zar sam toliko zgriješila jezikom da mi je i kvrga narasla? Zar sam ja stvarno najgora od svih? Kako to da drugima nije narasla kvrga? Kud baš meni? To su bile neke misli koje su mi se motale po glavi. S druge strane, odmah sam doživjela Božju milost i ušla u pokajanje. Kajala sam se za sve, i za one svjesne i za one nesvjesne grijehe. Kajala sam se i za to što sam pomislila kako bi netko drugi trebao dobiti tu kvrgu na jeziku a ne ja.

U Splitu su uzeli uzorak kvrge i dali ga na analizu na patologiju. Nalaz je pokazao da se radi o tumoru na žlijezdi slinovnici. Doktor mi je rekao da se to treba operirati i da je operacija jako zahtjevna, da će trebati velika priprema kirurga koji bi operaciju obavio. Prekinuli smo ljetovanje, pokupili nalaz u Splitu i krenuli prema Karlovcu. Putem sam rekla suprugu kako mislim da operacija neće biti potrebna. Istu sam stvar podijelila i s jednom sestrom. Nije me bilo strah smrti i odlaska Isusu, ali pomisao da moji sinovi odrastaju bez mame bila mi je grozna i naravno odlučila sam se boriti.

Došla sam kirurginji u Zagrebu. Ona je pregledala nalaz, opipala kvrgu i rekla: ''To je jako zahtjevna operacija. Jako bi vas trebali sakatiti. Rezati vam vrat, odrezati dio jezika i jako puno zdravog tkiva jer se taj tumor širi živcima, ali ja vjerujem da bi to moglo biti izliječeno radioterapijom, tj. radikalnim zračenjem.'' Moje su se oči širom otvorile: ''I ja vjerujem isto!'' Nakon priprema za zračenje krenula je terapija. Svaki dan u Zagreb i tako 35 puta. Legnem na neki stol, stave mi masku, koju su napravili po meni, s rupom za nos da mogu disati i onda se neki stroj vrti oko mene i zuji, tj. zrači. Svašta mi je prolazilo kroz glavu u tim trenucima: hoće li to stvarno uništiti tumor? Koliko će mi zračenje štetiti? Bilo je trenutaka kad sam molila, pjevala u sebi, proklamirala. Bilo je borbeno. Kroz to razdoblje Bog je blagoslovio i moj brak. Naime, moj suprug i ja svake smo večeri 35 dana sjedali u auto i pored dvoje male djece imali oko sat i pol vremena za razgovor, molitvu, druženje, sami nas dvoje. Prekrasno! Čak nismo ni imali osjećaj da idemo na neku terapiju, nego kao da idemo na izlet.

Na početku nisam osjećala nikakve nuspojave. S vremenom je usna šupljina bila potpuno spržena. Pojavile su se i neke rane. Nisam više mogla jesti niti piti ništa osim vode. Nakon nekog sam vremena potpuno ostala bez sline. O, kako je slina super stvar. Hvala ti, Bože, što si nam dao slinu. Čini se tako nebitna, a nama je tako potrebna. Bog misli na svaku i najmanju sitnicu vezanu za naš život. (Pozitivna stvar toga što nisam mogla jesti je da sam skresala liniju.) Za vrijeme terapije, u čekaonici na Rebru, sretala sam i vidjela mnoge bolesnike. Najteže mi je bilo gledati bolesnu djecu. Prvih tjedan dana samo sam sjedila i plakala. Zahvaljivala Bogu što su mi djeca zdrava, jer ja to nisam ničim zaslužila, to je samo njegova milost. Danas, kad pomislim da imam problema samo se sjetim te djece i njihovih roditelja i shvatim da ja nemam nikakvih problema.

Cijelo vrijeme terapije normalno sam radila kao profesorica gitare u glazbenoj školi. Na bolovanje sam otišla samo dva tjedna na kraju terapije jer je zračenje zahvatilo i glasnice te nisam mogla govoriti. Također, moja je krvna slika cijelo vrijeme bila savršena (mogla sam dobrovoljno davati krv). Zubi mi uopće nisu stradali, a mnogima otpadnu kao posljedica zračenja usne šupljine. Sve je to prevelika Božja milost prema meni!!! Terapija je završila, prošlo je još neko vrijeme i nalazi i pregledi su pokazali da je tumor potpuno nestao. Doktorica je na zadnjem pregledu rekla da sam zdrava i da od sad mogu živjeti kao da se ništa nije ni dogodilo. Tako i živim, iako se usna šupljina još oporavlja i obnavlja.

U cijelom tom razdoblju Bog je radio na jednom specifičnom dijelu mog života. Otkad sam prihvatila Isusa služim u crkvi i to prije svega u slavljenju. I kako je vrijeme prolazilo nekako sam se uvukla u tzv. ''služenje radi služenja''. Kroz ovu bolest i okolnosti kroz koje sam prolazila Bog mi je ponovo pokazao pravi smisao služenja, slavljenja, a kroz to i života. Nekako kao da je sad sve ono što sam umom znala postalo Riječ u mom životu. Kao rhema. Samo je bitno da se proslavi Isusovo ime. U svemu. U služenju u crkvi. U domu. Na poslu. Svugdje. Ali ne da se njegovo ime proslavi da bi meni bilo dobro ili da bi drugi to vidjeli ili nešto slično, nego da se njegovo ime proslavi radi njega. Radi onoga što on jest. I sad potpuno drugačije gledam na služenje, kao da je Bog napravio operaciju na mom srcu. Operacija završila uspješno, pacijent (stari čovjek) mrtav!

Tena Bunčić

"Preuzeto iz Biltena Ženskog rada pri SBC u RH br. 3-2013

Igor i Ksenija Vrgoč

BOG JE USLIŠIO NAŠE MOLITVE: IPAK SMO DOBILI BEBU

Kada su se prije dvanaest godina vjenčali, Igor i Ksenija Vrgoč nisu znali da će na prinovu u obitelji morati čekati šest godina.

Vjenčali su se 2001. godine, proveli medeni mjesec u Tunisu; bili su, kažu, blagoslovljeni sa svih strana. Očekivali su da će sada na red doći dijete, ali ništa se nije događalo.   

Kako je vrijeme odmicalo, počeli su dobivati razne savjete ljudi, parova, liječnika. - Mi smo sve vrijeme znali da trebamo vjerovati Kristu i da je on taj koji daje život. Vidjeli smo da ni uz najbolju volju mi nismo u stanju proizvesti život - ispričao nam je Igor.

Vjerovao je da je Bogu, koji je Abrahamu sa sto godina dao sina, sve moguće. Tada je osjetio i povjerovao da ga Bog želi uslišiti i darovati mu djecu. Molio je da prvo bude dječak i da se zove Emanuel što znači Bog s nama, a drugo djevojčica koja bi se zvala Emanuela.

NAKON POTEŠKOĆA OSTALA TRUDNA

Sljedeće što se dogodilo je da je Ksenija na povratku s puta završila u bolnici s jakim bolovima u trbuhu gdje su joj dijagnosticirali zapaljenje jajovoda i jajnika.

Prepisali su joj terapiju i otpustili je iz bolnice, a nakon tri mjeseca je, na čuđenje liječnika, ostala u drugom stanju. - Znali smo da je to čudo i da je Bog nakon šest godina uslišio molitvu - uvjereno nam je ispričao Igor dok je Ksenija dodala: - Vjerujem da je to Božja intervencija.

14. listopada 2007. godine rodio se Emanuel Vrgoč,  ali s temperaturom i nije imao refleks sisanja. Dva dana nakon poroda Igora je šokirala izjava liječnice: - Vaše dijete je trenutno u životnoj opasnosti. Tada su mi počele dolaziti u glavu misli: ovo ne može biti od Boga, pa Gospodin nam je dao to dijete - prisjetio se. Odlučio je moliti. Mobitelom je poslao poruku po cijeloj Hrvatskoj prijateljima i poznanicima za koje je znao da mole sa srcem. Nakon dva dana Emanuelovo stanje se popravilo, počeo je sisasti, a nakon četiri dana bio je izvan životne opasnosti. - Bili smo presretni i zahvalni Isusu što je pobijedio - ispričao nam je Igor.

Laslo i Ildika Hornjik

VJENČANJE NA KRILIMA VJERE

Kao bračni par, često smo bili u prigodi prepričavati događaje s našeg vjenčanja. Uvijek me je iznova začudilo: zar je moguće da smo to nas dvoje prošli?! Svaki sam put došao do zaključka kako je naše sklapanje braka bila jedna velika avantura kakvu ne viđamo tako često. To me ponukalo da napišem kako se sve dogodilo.
Nas smo se dvoje, još nevjenčani, iz Novog Sada doselili u Šibenik 1990. godine. Došli smo trbuhom za kruhom. Započeli smo zajednički život u nama potpuno novoj sredini.

Ideja o vjenčanju uvijek nam se motala po glavi, ali nismo ništa poduzimali. Počeo je rat, a u rujnu 1991. godine, izbila je bitka za Šibenik. Nama se nije više ostajalo u Hrvatskoj. Htjeli smo otputovati, ali svi su putovi bili blokirani. Nije nam preostalo ništa drugo, nego ostati. Živjeli smo i radili pod stalnom uzbunom i čestim, skoro svakodnevnim, granatiranjem. Nekako smo se prilagodili ratnim uvjetima.

Na Badnjak smo, 1992. godine, bili u domu pastora jedne male kućne zajednice. Te sam noći primio Isusa Krista u svoje srce. Dok sam ja cijeli život bio nevjernik, Ildika je bila tradicionalni vjernik Reformirane crkve. Narednih smo pet mjeseci redovito dolazili na bogoslužja i zajedništvo vjernih. Ildika je sve više uviđala da je ono što ja i zajednica imamo prava vjera, a njena je samo neka obiteljska tradicija. Dok se ona s tim hrvala, mene je mučila jedna druga stvar: kako mogu svjedočiti o Bogu i Njegovoj pravednosti dok živim nevjenčano? Pripremao sam se za krštenje, a istovremeno priželjkivao što skorije vjenčanje. Bilo mi je važno i jedno i drugo: krštenje zbog pripadnosti Kristu, a vjenčanje zbog pravednosti. Nije trebalo dugo čekati.

Krštenje je planirano za 29. svibnj 1993. na obali otoka Murtera. Dok sam iščekivao taj dan, dobili smo obavijest od Policijske uprave kako Ildika ne može više boraviti na tlu Hrvatske nakon 8. lipnja jer joj ističe privremeni boravak. Nije bila zaposlena niti u braku s hrvatskim državljaninom, pa je kao strankinja morala napustiti zemlju. Nastao je  problem. Kao mladi vjernik, imao sam velike dvojbe u vezi našeg zajedničkog života i to je tada još više došlo do izražaja. U jednoj sam molitvi rekao Bogu ove riječi: ''Gospode, ako će Ildika ikada biti svijetlo kao što sam ja svijetlo u Kristu, Ti ćeš nam pomoći da se vjenčamo. Ako Ildika neće postati svijetlo, a tama i svijetlo ne mogu zajedno, ovo je prilika da se rastanemo.''
Pripremili smo sve papire i spakirali torbe. Plan je bio sljedeći: u subotu, 29. svibnja, krstit ću se tijekom dana, a navečer Ildika autobusom kreće na put u Mađarsku. Cilj nam je bio vjenčati se u tjedan dana.
Došao je dugo iščekivani dan krštenja. Na kraju tog blagoslovljenog dana, ispratio sam Ildiku na kolodvor.
U Matičnom uredu u Segedinu predala je dokumente. Nije dugo čekala na razgovor s matičarem. Rekla mu je da se želimo vjenčati ove subote, a on je na to odgovorio: ''Ali, gospođice, nije moguće! Sva su mjesta popunjena tri mjeseca unaprijed!''

''Nama je jako važno da se vjenčamo sada.'' odgovorila je Ildika. ''Žao mi je, nije moguće.'' rekao je matičar.
Ildika je sjela sa strane, a matičar je nešto prelistavao. U tim se trenucima u sebi pomolila: ''O Bože, pomozi mi sada!''
Vrijeme kao da je stalo. Sekunde su se rastezale kao minute i tada matičar pozove Ildiku k stolu i reče:
''Znate što? Napravit ću ovako: imam dva vjenčanja ove subote, u 11.30 i u 12.00. Ovo vjenčanje od 11.30 ću skratiti i umetnuti vaše u 11.45. Može?''
Presretna je izišla iz ureda; što zbog vjenčanja, što zbog spoznaje da ju je Bog čuo. Ovo je prvi put da je tako jasno vidjela Boga na djelu i počela je vjerovati da sve ovo On vodi i da će sve biti u redu. Rađala se vjera u njenom srcu.
''Dragi, možeš krenuti na put. Vjenčanje je zakazano za subotu u 11.45.''
Ildika je nazvala rodbinu i kumove u Novom Sadu i u Budimpešti koje smo tjedan dana ranije pripremili na moguće vjenčanje. Svi su se spremali za put.

Sljedeći sam dan, četvrtak ujutro, sve spakirao u polovni Yugo55, kojeg smo kupili tek prije mjesec dana. Za to je također trebalo vjere: krenuti na dug put s tri godine starim Yugom, a ne znati ima li kakvu manu ili kvar.
Prešavši granicu, putovao sam kroz Mađarsku južnom cestom i oko 13 sati nazvao sam Ildiku u stan svoga prijatelja. Rekla mi je kako je pronašla salon za iznajmljivanje vjenčanica i da ima raznih modela. Malo mi je sramežljivo spomenula kako joj se upravo ona najskuplja najviše sviđa. Odgovorio sam joj da iznajmi upravo tu vjenčanicu jer kad već nismo kupili, neka ima najljepšu na sebi.
Stigao sam u petak poslijepodne. Sve smo pripremili za sljedeći dan i otišli na počinak zadovoljni postignutim.

U subotu rano ujutro, stigli su nam roditelji. Dočekali smo ih u maloj garsonjeri kod mog prijatelja. Moj je budući punac otišao po buket koji je Ildika dan prije naručila, a ona je otišla do stana vlasnice salona. U kratkom je vremenu bila obučena u vjenčanicu, a nakon toga je žena Ildiki napravila frizuru. Kada je bila gotova, Ildika se sjetila: ''Kako ću natrag do stana? Bit će zabavno!'' Naime, sama se dovezla do vlasnice salona. Nije bilo druge, sjela je onako u vjenčanici u crveni Yugo55 i prohujala kroz grad. Ljudi su na ulicama i raskrižjima bili zatečeni prizorom: mladenka u bijelom juri cestom crvenim Yugom! Ildika je bila nasmiješena cijelim putom.
U 11.15 stigli smo do parka pred Gradskim poglavarstvom. Istovremeno su pristigli i svi uzvanici iz Novog Sada i Budimpešte.  Nitko nije zakasnio. U 11.30 ušetali smo u ured matičara. U holu smo sjeli na klupu i čekali svoj red za vjenčanje. Prišao nam je jedan službenik i zamolio da stavimo prstenje na ukrasni pladanj. Skinuli smo prstenje s ruku i odložili ga jer smo odlučili vjenčati se istima s kojima smo se i zaručili. Zatim nas je upitao kakvu glazbu želimo da nam pusti za ulazak u salu. ''Vidite, imamo pet skladbi. Obično svi traže ovu sladunjavu. Ja bih vam preporučio ovu drugu: ona je otmjena.''
'' Može.''  odgovorio sam sav sretan zbog ovakve pažnje.

U 11.45 ušli su uzvanici i zauzeli mjesta, a mi smo s kumovima, uz otmjeno glazbu, ušetali laganim hodom do matičareva stola. Rekao nam je da sjednemo te je započeo obred vjenčanja. Podigao je otvorenu knjigu, pozdravio sve prisutne, a zatim je zatvorio knjigu i spustio je na stol. ''Dragi uzvanici, ovaj put neću formalno voditi vjenčanje. Vidim da se ovo dvoje uistinu vole, zato ću cijeli obred voditi s riječima iz srca neću čitati uobičajeni tekst.'' Rasplakao je sve uzvanike svim onim što je nakon toga izrekao. Pozvao je nas dvoje i kumove da potpišemo dokumente i to nije bilo sve. Nastavio je ovim riječima: ''Dragi uzvanici, želim još reći da sam i ja dirnut. Nikada još nisam imao ovakvo vjenčanje. Nismo ništa probali, a svi znaju što i kada treba učiniti; i mladenci i kumovi.'' Nakon čestitki svi smo skupa prošetali parkom do restorana. Tu nas je dočekao uigrani tim konobara, sve je bilo na mjestu. Veselje je trajalo sve do 19 sati kada smo uzvanike ispratili do kolodvora. Oko 21 sata došli smo do garsonjere umorni i sretni. U samo jednoj sobi prespavalo nas je devet; neki na krevetu, a većina na podu.

Nedjelju smo proveli u odmoru i šetnji. Popodne smo spakirali stvari i darove u Yugo. Bilo je toliko toga da smo oborili stražnju klupu, potrpali stvari i prekrili dekom. U autu smo postavili vjenčane ukrase i tako krenuli navečer u 21 sat u pravcu Zagreba. U ponedjeljak smo u Zagrebu preveli vjenčani list s mađarskog jezika i do ponoći stigli u Šibenik.

Sljedećeg jutra, u utorak 8. lipnja, Ildika je otišla u Policijsku upravu a ovjerenim prijevodom vjenčanog lista i predala zahtjev za produženjem boravka na osnovu braka s trajno nastanjenim strancem. Službenica je sa smješkom izjavila da Ildika može boraviti bez problema u Šibeniku dok čeka dozvolu.
Ova avantura, od nepunih deset dana, trajno je promijenila naše živote. Vjenčanjem smo postali jedno. Gospodin nam je poslije toga pokazao svoju moć i vjernost. Za nas oboje, to je bilo iskustvo vjere u Gospodina. Ildika se u tim danima počela pouzdavati u Boga kao Onoga koji sve vodi. Ja sam pak dobio odgovor na svoju molitvu. Gospodin je našim ostvarenim vjenčanjem nagovijestio da će i Ildika uskoro postati svjetlo u Kristu. To se i ostvarilo. U nepunih mjesec dana, primila je Isusa Krista u svoje srce.

IMATE LI DJECE?

„Imate li djecu?“
Ovo je pitanje vrlo učestalo prilikom upoznavanja bračnih parova i postavlja se u svrhu  daljnjeg razvijanja razgovora. Ako je odgovor potvrdan, s radošću se podijele informacije i osjećaji glede djece. Ako je odgovor negativan, obično se kaže: „Dat će Bog!“
Međutim, naglo se mijenja atmosfera ukoliko par odgovori da nikako ne mogu imati djecu. Tada ljudi osjete neku neugodu jer ne znaju kako dalje nastaviti razgovor; nisu sigurni u kojoj mjeri je bolna tema koju su dotakli. Zbunjeno iščekuju što će sljedeće reći bračni par bez djece.
Kao bračni par bez djece, moja supruga i ja uvijek iznova prolazimo ove faze upoznavanja i nakon toliko godina, 18 godina braka, ovo se ne mijenja. Neki ljudi nam u suosjećanju spomenu kako još uvijek postoji opcija usvajanja. Naš je odgovor da to ne želimo činiti, mi smo svoj život posvetili služenju Bogu.
Svaki bračni par, koji ne može imati svoju djecu, nalazi svoj put. Usvajaju li djecu ili ne, svaki par ima svoju životnu priču koju ne saznaju svi. Moja supruga Ildi i ja upoznali smo se u Novom Sadu 1988. godine kada još nismo poznavali Gospodina. Započeli smo vezu, izlazili  skoro svake večeri u grad, išli klizati (bila je zima). Trećeg smo tjedna, skupa s prijateljima, otišli na bazen plivati. Dok smo sjedili na rubu bazena rekla mi je, uz očitu veliku nelagodu, kako je rođena s Mayer-Rokitansky-Kuster-Hauser sindromom. MRKH sindrom se očituje u tome da se žene rađaju s nerazvijenim ili potpunim izostankom unutarnjih spolnih organa, što trudnoću čini nemogućom (na svakih 5000, rađa se jedna žena s ovim sindromom).
Kad je to izrekla, nesigurno je promatrala kakva će biti moja reakcija, što ću sljedeće reći.  Samo sam pitao još nekoliko pitanja glede toga i promijenio temu. No, ovo se duboko urezalo u mene i počeo sam razmišljati o onom što mi je rekla. Sljedeća su se dva tjedna u meni odvijale borbe. Našao sam se pred jednim važnim pitanjem, kojeg nisam očekivao tako brzo u našoj tek započetoj vezi: hoću li ostati s Ildikom ili ćemo se razići? 
Morao sam ovo riješiti jer se pojavila dilema: veza se može produbiti i završiti s brakom, a jesam li spreman odreći se vlastite djece? Trebam li prekinuti s njom prije nego se emotivno vežemo i potražiti vezu s drugom?
Nikome ništa nisam rekao o ovim stvarima. U samoći sam vrtio razne misli. Danima sam razmišljao samo o tome. Ildiki nisam pokazivao nikakvim znacima da sam u fazi donošenja odluke. Dolazile su mi misli i moji stavovi nastali iz revolta zbog razvoda mojih roditelja. Rastali su se kada sam imao osam godina, a sestre šest i četiri.  Zbog toga sam često govorio sebi: „Radije ću imati brak bez djece u kojem se međusobno volimo žena i ja, nego da imamo djecu i onda se razvedemo pa im nanesemo boli koje sam i sam doživio.“
No, ipak  sam se  kolebao; možda je moguće imati i sretan brak pun ljubavi i imati djecu. Tada sam se sjetio jedne pripovjetke koju je napisao moj otac. On je bio novinar, prevoditelj i književnik. Napisao je ukupno šest knjiga, a u jednoj zbirci pripovjedaka nalazila se kratka novela o jednom bračnom paru bez djece. Živjeli su na selu, imali su oveće imanje, bili su  dobrostojeći ljudi, ali nije im se rodilo dijete. Jednoga dana oko podneva, muž je priopćio ženi da je ostavlja i odlazi s drugom koja je trudna i nosi njegovo dijete. Žena nije rekla ni riječ, nastavila je raditi kućanske poslove. Popodne je, kad je sve pospremila, izglačala mužu košulje i odijela. Kada je i to obavila, otišla je u jednu sobu. Navečer, kada je muž ušao u kuću, pronašao ju je obješenu. 
Nakon što sam cijelu tu priču prevrtio u glavi rekao sam si: „Ne, ja nisam takav čovjek. Ne mogu ostaviti Ildiku zato što ne može roditi. To je ispod svakog dostojanstva. Kad bih to učinio, duboko bih je povrijedio.“ Zamislio sam kako bi to bilo bolno za nju. Moj otac nikada nije saznao koliko mi je pomogao svojim pisanjem da donesem ispravnu odluku.  Izabrao sam ljubav.
I tako se naša veza nastavila, produbljivala se iz dana u dan, postali smo nerazdvojni. Nikad joj nisam govorio, sve do sada, o tome što sam prolazio tih dana, a i nije bilo potrebe. Meni je jedino bilo važno da se volimo.  
Prije Domovinskog rata, doselili smo u Šibenik i nismo ni slutili da ćemo biti nagrađeni i da ćemo upoznati veliku Ljubav. Ona nam se objavila u Isusu Kristu, Božjem Sinu. Tako je naša ljubav bila uronjena u Božju ljubav. Našu smo vezu okrunili brakom.

Bog Otac pobrinuo se za moje očinstvo i Ildikino majčinstvo tako što nas je uveo u službe. Služimo Njegovoj djeci u crkvi. Mi danas nemamo jedno, dvoje ili troje djece, već mnoštvo (nismo ih nikada brojali). Roditeljstvo je kada jednom djetetu daš nešto od sebe, nešto što će ono cijeli život nositi u sebi, a mnogo ih je koji su odrasli u Nedjeljnoj školi i vjeronauku kod tete Ildi. Naravno, tu sam i ja uključen na malo drugačiji način.
Što reći onim parovima koji također ne mogu imati djecu? Najbolje je ne zapeti u boli koju osjećaju. Trebaju donijeti odluke koje će ih povesti dalje u životu. Ima onih koji se ne mogu maknuti s mrtve točke jer ih je bol zaustavila. Svakomu je njegova bol najveća.
Kad sam razmišljao o nama dvoje, došla mi je misao da ima i većih boli od toga da netko nema djecu. Veća je bol kada roditelji, nakon godina podizanja jedinog djeteta, u jednom trenu ostanu bez djeteta zbog zloćudne bolesti ili prometne nesreće. Njima je mnogo teže. Oni do kraja života nose bol gubitka.
Bog ponekad ne daje odgovore; ni mi nismo dobili odgovor na naše pitanje: „Zašto, Bože?“ Ne znamo zašto ovako prolazimo kroz život. Umjesto odgovora, Bog nam daje rješenja i ja sam zadovoljan - više ne pitam. Moja je molitva da svaki par bez djece donese dobre odluke i nađe svoj životni put. Ako bi me danas netko pitao: „Kada bi se sada mogao vratiti u 1988. godinu, bi li drugačije izabrao?“, moj je odgovor: „Opet bih izabrao ljubav.“
 

Nataša Klarić

 Pišući ovo svjedočanstvo u svom sjećanju vraćam se u vrijeme kada sam imala 9 godina točnije 1991.

Bila je to godina početka rata, nesreće koja je pokucala na vrata mnogih. Na moja se ušuljala 23.11.1991. kada je nekoliko muškaraca u maskirnim uniformama pozvonilo na vrata koja sam ja otvorila i pitali me: „da li ti je otac kod kuće?“ Čim se tata pojavio rekli su mu da mora poći s njima. Nije to bila stvar izbora bila je to prisila. Tu večer moji djetinji sni bili su srušeni.

Više od ičeg na svijetu htjela sam da se vrati, da opet bude s nama, da idemo na putovanja vikendom. O, kako sam voljela putovati s njim. Kao djevojčica sakrila bih mu se u autu i tek na pola puta za negdje iskočila bih i pitala: „Tata,  kamo idemo?“ Ti trenuci su mi duboko urezani u sjećanje.
Život bez oca bio je život borbe, dokazivanja drugima iz potrebe da budem voljena.

Bila sam poprilično depresivna i živjela sam dan za danom. Jednom sam se pokušala i ubiti – tabletama - ali to mi nije pošlo za rukom i jutro nakon toga bila sam sretna što još uvijek živim.

Sa 19 g. sam otišla od kuće i preselila se u drugu državu i tamo provela 7 mj. Tih mjeseci počelo je moje eksperimentiranje s lakšim drogama i tada je to bio moj jedini smisao. Život mi se sastojao od toga kada ću nabaviti marihuanu i kada ću „uživati“ u jointu. Nakon toga vraćam se u Zagreb i počinje moje najmračnije doba. I dalje konzumiram marihuanu i hašiš ali sada bez uživanja u tome, već u stanjima tjeskobe, paranoje i depresije.

Kad god bih razmišljala o sebi i svom načinu života mislila sam: „bar sam slobodna i sve što činim odraz je te slobode, ali ta sloboda me nije učinila sretnijom ni potpunijom već depresivnom sumornom osobom koja se morala probijati mračnim tunelima da uhvati makar i zraku sunca.

Za razliku od moje sestre koja je vjerovala u Boga ja sam bila ateist i anarhist. Bila sam ljuta na Njega. Često sam govorila: „Ako i postoji taj Bog kako može gledati, trpjeti i dopuštati toliko zlo na ovome svijetu?“ Zašto je dopustio situaciju s mojim ocem? Takvog Boga ja ne želim jer Njega nije briga za ljude i za sve ono kroz što prolaze.

Ja sam tražila nekog boga kojemu je stalo… i kada sam se najmanje nadala našao je On mene.
O Isusu sam slušala od Roberta s kojim sam tada radila. Ispričao mi je svoje svjedočanstvo i kako ga je Bog spasio od dugogodišnje ovisnosti o heroinu. Znala sam da je velika stvar biti slobodan od uzimanja te opojne droge.

Bila sam radosna zbog njega ali ta priča s Bogom u mojoj glavi jednostavno „nije držala vodu“. U najmanju ruku bila sam sigurna da mu se od liječenja um pomračio. Mislila sam da su te „ komune“ centri za ispiranje mozga u kojem jedan dio života zamjenjuju „vjerom“. Dan za danom slušala sam o Isusu i ništa nisam shvaćala. No, Bog je sa mnom stvarno bio strpljiv i nakon borbe od 6 mj. počela sam čitati Novi zavjet, tako da nakon što ga pročitam zatvorim file „Bog“ i  stavim točku na i, po pitanju Njegovog postojanja tj. nepostojanja. Dok sam prolazila kroz evanđelja i poslanice nisam mogla a da se ne složim s Božjom Riječi. Malo po malo ona je smekšavala i otvarala moje srce.

Stihovi iz I Korinćanima ostavili su me bez daha:
„Uništit ću mudrost mudrih i učinit ću ispraznom umnost umnih.“ Gdje je mudrac? Gdje književnik? Gdje li je istraživač ovoga svijeta? Zar ne izludi Bog mudrost svijeta?“ i ostatak I Korinćanima 1:21-31.

Nakon ovih riječi izustila sam: Bože ti stvarno postojiš i stalo ti je do ljudi. Najčešće ljudima nije stalo do tebe kao u mome slučaju. Bilo je to 2006. i od tada sam s Bogom – svojim nebeskim ocem ruku pod ruku na cesti spasenja čekajući dan kada ću s Njim biti u vječnosti.

Isus me uči kako da živim u vjeri, kako da mu se još više predajem – jer, vođena od Njega rastem i postajem zrelija. Život s Njim je avantura novih puteva i istina koje mi otkriva.

Ovo ljeto 2008. Robert i ja smo se vjenčali (to je onaj isti Robert za koga sam držala da nije baš „normalan“).
Sada kročimo zajedno Isus, Robert i ja i sve što činimo je novo, kao što smo i mi.. Krist  nas uči ljubavi, blagosti, strpljivosti i postojanosti.

Onome koji nas vodi na zelene pašnjake i izvore sva slava, jer vječnost Njemu pripada.

Isuse Hvala Ti!
 

Nikola Škrinjarić

 Prolazeći svojim životnim putem, tražio sam njegov smisao. Nakon neuspjelog braka, ostavši sam, zaključio sam da ga nema. Pokušavao sam, ali nikako nisam uspio uvidjeti način i put kako da počnem smislenije živjeti.
 

U to sam vrijeme bio vrlo aktivan član društva koje je okupljalo ljude zainteresirane za parapsihologiju i radiesteziju. Sve sam dublje ulazio u to nadajući se da je to ono što ispunjava čovjeka. Razlog za bavljenje time nalazio sam u shvaćanju da je to humanost i pomaganje bolesnim ljudima. Tako sam, i ne sluteći koliko je sve to opasno, tonuo sve dublje
 

RADIESTEZIJA I BIONEREGIJA

Moje prvo iskustvo s viskom je bilo da me svećenik katoličke crkve pregledao i rekao točno onako kako se osjećam. Nakon pregleda me poučio tvrdeći da i ja mogu isto. Tako je počelo. Danima sam hodao sa viskom po kući tražeći zračenja vodotokova. Uskoro sam primijetio da visak reagira drugačije na nekim područjima. Zatim sam i prijatelja u šali pitao da ga pregledam. Prolazeći rukom pokraj tijela uočio sam promjene na određenim dijelovima tijela. Na upit ima li kakvih problema u tom području, dobio sam potvrdne odgovore. Bio sam još više oduševljen i dao se u proučavanje anatomije i fiziologije tijela. Tako sam u godinu dana već i liječnike pregledavao. Postajao sam sve sigurniji i želio još više, vjerujući da mi je Bog dao moć da pomažem ljudima. Kako dijagnoza nije dovoljna pomoć bolesnima, vremenom sam počeo bioenergijom liječiti ljude. Prva saznanja o tome sam primio iz literature o alternativnoj medicini. Počela su se događati čuda. Nakon što sam desetak dana po pola sata prolazio rukama uz nogu zahvaćenom gangrenom (koja je trebala biti odrezana iznad koljena), zahvaćeni prsti su počeli otpadati, i stvorila se jasna granica s oboljelim tkivom. Krv je vidljivo počela stizati do rane i cijeli proces odumiranja se zaustavljao. Nogu nije trebalo rezati i osoba je kroz nekoliko mjeseci prohodala. Počeli su stizati deseci drugih. Lokalni su  liječnici prije amputacije savjetovali pacijentima da dođu i pokušaju kod mene. Tako sam dnevno imao i po stotinu ljudi koji su čekali pregled ili tretman.
Kako usluge nisam naplaćivao, komunistička vlast me ostavila na miru. No, ne mogu reći da novaca nije bilo; ljudi mi na silu ostavljali novac govoreći mi da sam zaslužio.
U to sam vrijeme nastojao održati odnos sa društvom bioenergetičara i radiestezista u Zagrebu. Tamo sam bio vrlo prihvaćen zbog rezultata koje sam postizao. Kako je vrijeme prolazilo, imao sam sve više razloga biti sretnim (rezultati, fantastični novci, opća prihvaćenost, popularnost), no ostavši sam ili u svom krevetu, stalno sam osjećao blagi nemir ili kao da nešto nije u redu. O tom osjećaju sam razgovarao s nekima iz kruga ljudi s kojima sam komunicirao i uglavnom su me uvjeravali da nemam objektivne razloge za nemir. Da se vjerojatno radi o nekim mojim kompleksima ili strahu od neuspjeha.
 
RAŠLJARSTVO I GEOPATOGENA ZRAČENJA

Paralelno sa dijagnosticiranjem i liječenjem ljudi, određivao sam mjesta gdje treba bušiti bunare, pri čemu sam također imao nevjerojatne rezultate. U 80% slučajeva su bili točno određeni mjesto i dubina. Pregledao sam stotine stanova vezano za štetno zračenje, te sam mogao utvrditi tko spava na kojem krevetu temeljem zdravstvenog stanja i geopatogenih zračenja. Sve te stvari su bile toliko fascinantne za obične ljude u potrebi da su me držali za sveca ili nekakvog nad čovjeka.
Moram reći da sam u to vrijeme i sam imao zdravstvenih problema, te nisam mogao razumjeti kako je to moguće – liječiti druge, a sam biti bolestan.

TKO JE PRAVI BOG?

Godinama baveći se svim ovim aktivnostima, zašao sam i u područje transcendentalne meditacije, hinduizma i teozofije.
Kako sam bio otvoren za sve što je duhovno, tako sam se odazvao na poziv prijatelja da dođem na evangelizacijski seminar u rimokatoličku crkvu.
Tijekom seminara sam doživio istinski susret sa živim Isusom, te mu predao svoj život. Do tada je za mene Bog bio nešto nestvarno, ili pak, netko tko je strašan i nemilosrdan, tako da sam smatrao da mu se i ne trebam približiti.
Na seminaru mi je nešto u mojoj nutrini govorilo da sve ovo što sam radio do tada nije u redu. U tim sam trenutcima donio čvrstu odluku ostaviti visak i ostalo čime sam se bavio do tada.
Danas mogu reći da sam tada prvi puta prepoznao da mi Bog govori.
Počeo sam čitati Bibliju i sljedećih šest mjeseci nisam imao nikakvih kontakata s viskom, iako su me mase ljudi salijetale očekujući pomoć.
Neobjašnjiv mir je došao u moj život i doista sam se dobro osjećao.
Kako je vrijeme prolazilo, pritisak ljudi u potrebi je bio sve veći, a ja sam sve rjeđe čitao Bibliju. Sumnja u ispravnost moje odluke sve je više rasla, da bi se na kraju vratio na staro. Posebno sam se okrenuo istočnjačkim religijama, uspoređujući ih s kršćanstvom i tako tonuo sve dublje.
Otišao sam toliko daleko da sam skoro otišao živjeti na neko pusto mjesto. Misao hoću li nedostajati kćerki ili drugima iz obitelji uopće nije dopirala do mene. Vratio se i stari nemir.
Ipak, Bog je ponovno posegnuo za mnom. U tim prijelomnim trenutcima otišao sam na nedjeljno bogoslužje u jednu Evanđeosku crkvu. Propovijed je bila, sada sam siguran, Duhom Božjim pripremljena za mene. Svaka riječ je bila odgovor na moje nedoumice i previranja u meni. Tog dana Bog mi je pokazao svu istinu o meni. Shvatio sam koliko ga trebam da uredi moj život. U trenutcima kada sam odlučio obnoviti svoj savez s Kristom, izgubljeni mir se vratio i ponovno sam osjetio veliko rasterećenje. Znao sam da je Bog zahvatio svojom silom u moj život.
Tada su u meni nastale stvarne promjene. Počeo sam ljubiti ljude oko sebe, i uspio sam i oprostiti svima koji su me povrijedili. Uz sva moja nastojanja brak nisam uspio vratiti, no Bog je dao da moj desetogodišnja kćerka Marija također u svom mladom životu sretne Krista.
Moje zajedništvo s Bogom je sve više raslo, a dobio sam i nove prijatelje u crkvi koji su mi bili velika podrška i ohrabrenje.
 
IZA KULISA

Pored svega toga osjećao sam da nisam sve riješio vezano za moju prošlost. I dalje sam osjećao blagu simpatiju za prijašnje aktivnosti. Posebno me interesiralo što to nije bilo u redu s liječenjem ljudi. Ljudi u crkvi su mi uglavnom znali reći da to sigurno nije u redu, ali zadovoljavajućih odgovora nije bilo. Tada sam po prvi puta u molitvi zamolio Boga da mi na svoj način odgovori na moje nedoumice.
I jednog dana sam čuo već prepoznatljiv, nježan glas (više utisak): „Idi, i obiđi neke od ljudi koje si izliječio.“ Saznao sam da su neki od njih u međuvremenu umrli od neke druge bolesti, dok su drugi bolovali od novih kroničnih bolesti. Iznenadilo me što se nikome nije vratila stara bolest, a ljudi su stoga žalili što sam prestao liječiti. Primijetio sam, također, da nitko od onih preživjelih kojima sam pomagao, nije imao kvalitetniji život.
U tom vremenu u našu je crkvu došla skupina Božjih ljudi iz Njemačke koji su imali službu oslobađanja od demona (egzorcisti). Nakon što su čuli kroz što sam prošao i kako još nisam raščistio s prošlošću, zaključili su da sam još uvijek pod utjecajem demonskih sila i da mi treba oslobođenje. Začudila me ta mogućnost, s obzirom da sam predao svoj život Kristu, no pristao sam da se mole za mene. Na samom početku molitve neka nevidljiva sila me bacila na pod, i kako god se spomenulo ime nekog demona, tijelo mi se počelo grčiti, curila mi je slina i neki su uz krikove i siktanje izlazili na moja usta. Na kraju tog dana su zaključili da i drugi dan trebamo nastaviti s molitvom. Tog, dakle, sljedećeg dana ponovila se ista stvar, te je trajala nekoliko sati. Na kraju sam osjetio zadnji trzaj i znao sam da su svi izašli. Prvo što sam primijetio da više nije bilo nikakve simpatije ili nedoumice u vezi s prošlošću, već čisto gađenje već na samu pomisao na te aktivnosti. Braća su mi rekla da se radilo o cijeloj legiji demona koji su me držali zarobljenim. Na moje pitanje kako je moguće biti demoniziran i imati Krista u svom životu, dobio sam odgovor da je ovo bio jedan od načina kako Isus donosi svjetlo tamo gdje je vladala tama.
Ubrzo nakon toga Bog mi je kroz proučavanje njegove riječi (Biblije) počeo otkrivati što nije u redu, iako izvanjski izgleda humano pomagati drugima. Kao odgovor na pitanje otkud čovjeku nadnaravne mogućnosti uvida u čovječje tijelo tj. dijagnosticiranje bolesti, otkrivanje vodotokova i sl., Bog mi je ukazao na stihove u Djelima apostolskim 16:16-19. Žena koja je išla iza Pavla i drugih je imala potpuni uvid u to tko oni jesu i što navješćuju, iako ih prije nije poznavala. No, cilj joj nije bio uvjeriti ljude da prihvate njihovu nauku, već upravo suprotno. Apostol Pavao je prepoznao njezino duhovno stanje i vjerojatno na iznenađenje prisutnih u Kristovo ime istjerao demona iz nje.
Kroz daljnje proučavanje Bog mi je otkrio pojedinosti. Važna stvar je da Božja riječ kaže da Bog nije kušan na zlo, tj. nije taj koji donosi zlo, bez obzira na naš grijeh. U knjizi o Jobu vidimo da bolesti ili neke loše situacije u životu ne moraju nužno značiti da su posljedice našeg grijeha, iako to najčešće jesu.
 
DUHOVNA STVARNOST

Dakle, ako je đavao taj kojem je dozvoljeno da donese bolest u naš život, na primjer, gangrenu (ne isključujem u pojedinim slučajevima tu bolest kao posljedicu neprirodnog ponašanja, poput neprikladnog konzumiranja jela i pića), on će time čovjeka tlačiti sve do smrti. Čovjek u nevolji dolazi meni jer je čuo da mogu pomoći. Ja to i pokušam (poučen od sličnih!!) i događa se čudo – proces se zaustavlja i vremenom noga zacjeljuje. Čovjek biva sretan i uvjeren da sam ja njegov spasitelj. Ja, pak, budem uvjeren da imam čudesne moći i radim još predanije. Pokreću se mase ljudi jer i liječnici potvrđuju rezultate. No, što nije u redu?
U Bibliji stoji da će svaki koji se pokaje za svoje grijehe i zazove ime Isusa Krista u svoj život biti spašen, a tko ne uzvjeruje osudit će se. Mogu reći da sam u to vrijeme samo ovlaš spominjao Boga, a ljudima nije trebao jer su u meni vidjeli sve.
Jednako tako stoji pisano da svako kraljevstvo koje je u sebi nesložno mora propasti. Mislite li da će đavao, koji je i donio bolest, odstupiti od čovjeka da bi mu pomogao? Naravno da neće; on čovjeku želi uzeti sve, a najvažnije vječni život.
Velika je prevara uvjeriti ljude da sam ja taj koji pomaže i na taj način odvratiti ih od pomisli da zavape Bogu. A kako se ljudi nisu obratili onomu koji im može osim vječnog života dati i tjelesno ozdravljenje, ostali su u vlasti zloga. Kroz godinu  i pol u prosjeku se javljala nova bolest na drugom dijelu tijela, uglavnom gora od prijašnje i vrlo brzo su ljudi umirali bez da su znali da idu u vječnu propast. Moja slava je i dalje ostajala jer su umirali sa zdravom nogom. Možda su imali godinu dana duži zemaljski život, no gledano na vječnost, to nema nikakvu vrijednost.
Želim napomenuti da i moje savršene dijagnoze nisu posebno pomagale ljudima jer je većina znala što im je, no moje potvrđivanje ih je fasciniralo i poticalo da mi u potpunosti vjeruju.
Što se tiče otkrivanja podzemnih voda, svaki „rašljar“ će reći da je moguća pogreška u 20% slučajeva. Bio sam upućen proanalizirati upravo te slučajeve. Dakle, u 80% slučajeva došlo se do vode na lokaciji i dubini koju sam odredio. Analizirajući promašene došao sam do zaključka da nikakav valjan razlog za to nije postojao, osim da su ti vlasnici tla bili siromašni ljudi s većim brojem zemlje koji su se i zadužili da bi bušili bunar jer im je voda bila životno važna. Zamislite samo njihov jad kada niti nakon 50 metara izbušene zemlje i postavljenih cijevi nije bilo niti kapi vode. Znam da su neki zbog toga morali napustiti zemljišta.
Ovome želim dodati još i to da je i nasumce bušenjem približan postotak otkrivenih voda.
Što se tiče otkrivanja geopatogenih zračenja, mogu reći da sam i tu bio vrlo precizan i obično bih znao reći ljudima, temeljem određivanja geopatogenih linija koje bi prelazile preko kreveta (mjesta gdje se ljudi najduže zadržavaju), kakvo im je zdravstveno stanje. No, tu se pokazalo nešto neobično: ako je bračni par spavao na takvom mjestu, iako su oboje bili izloženi, nisu oboje bili bolesni. Sada sa sigurnošću mogu reći da je to još jedna od đavolskih smicalica da ljudima učini pakao već ovdje na zemlji; da ih odvrati od Boga i usmjeri na čovjeka. Sličan model kao sa bioenergijom. Ako makneš krevet, bit će ti bolje, ako ne možeš maknuti krevet, ja ću postaviti na određeno mjesto blokadu zračenja i možeš ozdraviti. Ukoliko ne možeš ništa od toga napraviti jer imaš ili mali stan ili nemaš novaca za platiti blokadu zračenja, ležat ćeš i ustajati s kreveta s mišlju da ćeš dobiti rak. U svakom slučaju usmjeren si na čovjeka i svoju zlu sudbinu. Opet vrlo mala vjerojatnost da ćeš zavapiti Onome koji spašava i izbavlja.
Još jednom želim naglasiti da postupajući po savjetu takvih 'stručnjaka', sigurno će doći do određenih privremenih poboljšanja ili promjena, no konačni cilj je isti – uzeti vječni život, te učiniti pakao već ovdje na zemlji (jer kraljevstvo koje je nesložno unutar sebe se raspada).
Znam da se većina onih koji su uključeni u ove aktivnosti neće složiti sa mnom; ranije se ne bih ni ja složio, no ako su dovoljno iskreni sami pred sobom neka odgovore na nekoliko pitanja s kojima sam se morao suočiti:
• Možeš li s radošću zaključiti da imaš mir u svojoj nutrini?
• Imaš li uredan vlastiti život?
• Jesi li siguran/na da te na neke postupke ne tjera nešto jače od tebe?
• Razmišljaš li o tome što te čeka nakon što ti život na zemlji dođe kraju?

Što se tiče nadnaravnih sposobnosti, nadam se da ste razumjeli da ih nisam negirao;
upravo suprotno – one postoje, one se očituju u rezultatima, no Biblija govori o dvojim izvorima nadnaravnih sposobnosti. Jedne dolaze od đavla koji je stvaran, koji djeluje na zemlji, koji nije sveprisutan, ali ima svoje pomoćnike na zemlji koji su živa, nevidljiva bića koji se mogu nastaniti u ljudima koji nemaju zajedništvo s Isusom Kristom, a žele silu i moć ili su skloni ovisnostima.
Druge dolaze od Boga koji daje silu i darove onima koji priznaju svoje grijehe, pokaju se i prihvate Isusa za svog spasitelja. Biblija govori o iscjeliteljskom daru u Isusovom imenu, o daru mudrosti koja dolazi od Boga, o vlasti nad demonima kojima možemo gospodariti u imenu Isusa Krista.
Biblija kaže koga Bog oslobodi, taj je slobodan, kako ovdje na zemlji tako i za vječnost.

 
TRANSCENDENTALNA MEDITACIJA
 
Ova je metoda danas vrlo popularna; daje trenutne rezultate i uvelike pomaže u ovom isforsiranom životu. No, želio bih govoriti i o njezinoj drugoj strani, o kojoj se ne govori. Iz vlastitog iskustva znam koliko je lijepo, kada si opterećen, na nekoliko trenutaka zamisliti svoje mjesto odmora i u mislima tamo provesti neko vrijeme. Opustiš se i lakše je nastaviti s poslom. No, problem je u tome što smo u porastu opterećenja skloni sve više bježati u svoju oazu. Nakon nekog vremena nađemo se u situaciji da sve više meditiramo, a posao, obitelj i ostale obveze sve više zapostavljamo. Dolazi do kritične točke kada moramo odlučiti suočiti se sa svojim obvezama i nositi ih ili se okrenuti misticizmu, koji nam daleko više odgovara.
Ja sam se iz toga izvukao zahvaljujući velikoj Božjoj milosti. Da sam postupao po svome, možda bih završio, kao mnogi drugi, u depresiji, nekoj od ovisnosti i samoubojstvu. Vjerujem da su danas mnogi praktikanti meditacije, a da toga nisu niti svjesni. Promatrajući ljude oko sebe vidimo pojedince koji žive u prošlosti ili budućnosti, a najmanje je onih koji žive sadašnjost. Uporno bježe i idealiziraju život koji je bio ili treba doći. Suočavanje sa stvarnošću je danas vrlo teško, no za sebe mogu reći da me je Bog naučio da se s povjerenjem mogu staviti u Njegove ruke. On zna moju prošlost, i zna što je za mene najbolje danas i u budućnosti. To ne isključuje neke moje želje, ali znam da kad smo s njim u zajedništvu i naše želje ne odskaču od njegove volje, te da nas neće zadesiti ništa teže od onoga što možemo nositi.
 
HOROSKOP

Nisam zaobišao niti bavljenje ovom disciplinom. Iako izgleda bezazlen i zabavan, horoskop je jedna od velikih zamki neprijatelja za mnoge. Značajka je u tome što se nalazi gotovo u svakom časopisu. Nije toliko važno što ćete časopis kupiti zbog horoskopa, već što ćete uočiti da se neke stvari i događanja u vašem životu pođu podudarati s horoskopom.
Kako je Božja volja za naš život da mu se dragovoljno predamo da bi imali vječni život, ali i njegovo vodstvo i blagoslov ovdje na zemlji, đavao, naš neprijatelj će učiniti sve da bi nas omeo i pažnju skrenuo na nešto drugo. Kako god izgledalo, horoskop je istinit za mnoge u mnogim segmentima života. Zašto? Jer su tvorci horoskopa nadahnuti onim koji ima pravo na živote mnogih, koji ima uvid u mnoge nadnaravne stvari i događanja. Kad nam se životne situacije poklope s predviđanjem horoskopa, tada je udica bačena. Iščekujemo horoskop za sljedeće dane i postupno pisanje horoskopa počne određivati naš život. Za Bogom ne tragamo jer potrebno nalazimo u horoskopu. No, ljudi ne razumiju da su često te situacije nepromjenjive, bilo na pozitivno ili na negativno.
Božja proroštva su, za razliku od toga, uvijek uvjetovana. Bog kaže da ako učiniš to i to , posljedica tomu će biti ovo. Ako ne učiniš to i to, dogodit će se ono. Drugim riječima, uvijek imaš mogućnost svojim postupcima utjecati na svoju sadašnjost ili budućnost.
Osobno poznajem ljude čiji se život sveo na mizeriju zbog horoskopa. Za mene je horoskop oblik vračarstva zaodjenut pomodnim imenom.
Istim imenom bih mogao nazvati i radiesteziju, bioenergiju, otkrivanje geopatogenih zračenja, rašljarstvo, gledanje na karte, grah, šalicu od kave. Dakle, metode koje se koriste od čovjekovog pada u grijeh. Imena se mijenjaju i prilagođavaju vremenu u kojem se živi, jer riječ vračarstvo podsjeća na primitivizam, dok bioenergija, radiestezija i drugo se čine vrlo intelektualno i odgovarajuće ovom vremenu.

TRAŽITELJI BOGA

Većina ljudi koji prakticiraju neku od navedenih disciplina su iskreni tražitelji Boga, kakav sam i ja bio. No, naš neprijatelj đavao dolazi s onim što rado prihvaćamo; daje nam mogućnost da imamo slavu, moć, popularnost, prihvaćenost od mnogih. Na taj način odvraća naš pogled od onoga što nam Bog nudi. Čini nam se da to sad nije važno, ili da ću o tome razmišljati kad ostarim, i sl. No, dobro razmisli što ti se još danas može dogoditi; možda već boluješ od neizlječive bolesti, imaš li mir, nadu za budućnost…? Ovo što sam naveo da nam đavao nudi samo je privremeno, a Božje stvari za zemaljskog života određuju našu vječnost.
Ako si vezan ovim stvarima jer se bojiš svega onoga što bi ti se moglo dogoditi ako izađeš ili da ćeš postati žrtvom kao i ljudi kojima si smatrao da pomažeš, znaj da je Isus uništio sva đavolska djela i da on lomi sva prokletstva i ni na koji ti se način đavao ne može približiti, dokle god si pod 'zaštitom Višnjega.'
Pokušaj sve staviti po strani i zazovi ime Isusa Krista, i vidjet ćeš istinska čuda u svom životu i znat ćeš da su od Boga.