Najave

Duhovna misao

Ako tražimo prilike u kojima ćemo moći nastojati promicati dobro, sigurno ćemo ih naći, a to će nam pomoći da ne budemo lijeni, besplodni.

Istraživači Božjih tajni

Danica Košak

Želim podijeliti s vama ono što Gospodin čini u našim životima, a na blagoslov je mnogima i na slavu našeg gospodina Isusa Krista. Sudjelujući kao volonter na dječjim  kampovima, shvatila sam da i u našoj zajednici ima mladih  s različitim talentima s kojima bi vrijedilo raditi i osnažiti  ih da služe u radu s djecom koja su se na kampovima približila Gospodu. Kampovi su dobri i djeca rado dolaze, ali nakon toga bivaju zaboravljena i nemaju nikoga tko bi ih usmjeravao i vodio u njihovom rastu u Kristu.

Prvi cjelodnevni kamp smo organizirali u mojoj kući i dvorištu, u selu gdje sam prije nekoliko godina radila pet Božićnih predstava. Dugo sam osjećala da me Gospod priprema za nešto, a ljubav prema djeci i potreba da ih usmjeravam na put spasenja jačala je u meni. Strah,  kušnje i osjećaj odgovornosti prije samog događaja, možete zamisliti svi koji ste bilo što organizirali u crkvi ili izvan nje. Molitva, Božja riječ, a posebno Pavlove poslanice, su nas ohrabrile. Rezultat je bio nebeski. Djeci ni nakon osam sati nije bilo dosta. To je i nas uvelike ohrabrilo.

Trnovec 1,.jpg

Trnovec, lipanj 2016.

Sestra iz susjednog romskog sela nas je zamolila možemo li doći i kod njih. Bilo je ohrabrujuće. Djeca su bila predivna, sretna i rado su sudjelovala u svim aktivnostima. Trebali smo se prilagoditi. Način na koji smo radili s ostalom djecom ne funkcionira u romskom naselju, ali smo uz vodstvo Duha Svetoga uspjeli razbiti i jezičnu i sve ostale barijere. Odlazili smo više puta. Djeca i odrasli su htjeli da se za njih molimo, otvoreno su pokazivali svoju ljubav prema nama.

parag.jpg

Parag – Najveće romsko naselje u RH

S prvih pet, naš tim je narastao na osam. Bili smo spremni za dvodnevni kamp u našoj crkvi Calvary Chapel u Čakovcu. Upravo na taj dan televizijska ekipa je došla snimati emisiju o  Reformaciji i ako ste gledali drugi dio te emisije, gdje mladi govore priče, a puno djece pleše - to smo mi. Pozvali smo djecu iz svih zajednica s njihovim prijateljima.

pjesme.jpg

Calvary Chapel Čakovec

Otada je naš Tim narastao na 15-20 mladih. Puno ih je i iz drugih zajednica. U vrijeme trajanja školske godine, jednom mjesečno organiziramo trosatne susrete, a za školskih praznika i dva dana po 5 sati. Mi koji služimo, sastajemo se rano u molitvi, ispunjavamo Božjom riječi, dogovaramo, ohrabrujemo i sve pripremamo. Po završetku nam je važno da sve dovedemo u red i na taj način se učimo odgovornosti.

slavljenje.jpg

Slavljenje u crkvi

Djeca se žele družiti, igrati, pjevati, vole slušati priče i igrati kvizove. A pauzu najviše. Uvijek, kad kamp duže traje, sami pripremamo hranu. Sami pečemo i kuhamo i u tome uživamo. Vrijedno je truda.

jesti Trnovec.jpgjesti.jpg

Kad se organiziraju CEF-ovi seminari, mi smo jaka  mnogobrojna ekipa i rado pomažemo. Većina nas je položila CEF-ov osnovni seminar gdje smo puno naučili, a sami želimo biti kreativni i tražimo da nas Duh vodi kako bi djeci prenijeli Biblijske istine.

puščine.jpg

Kamp u Pušćinama, kolovoz 2017.

Neki mladi su počeli studirati, a neki se odselili. U ekipu primamo svakoga tinejdžera koji želi žrtvovati svoje vrijeme kako bi otkrio svoje talente i služio našem Gospodinu. Neki nam se pridruže samo jedanput, a većina ostaje.

Imamo puno Team-buildinga, gdje mladi mogu utažiti želju za druženjem i razgovorima, kako bi na kampovima mogli biti usredotočeni na zadatak koji smo si zadali.

Noći su većinom jako duuuge. Zajedno istražujemo Božju riječ, razgovaramo, molimo i planiramo.

S vremenom mi je Gospodin pokazao da upravo kroz služenje naša vjera raste, kroz služenje upoznajemo sve više Božju veličinu, ljubav i brigu za nas. Jako sam blagoslovljena kada vidim kako Gospodin podiže mladu generaciju koja želi aktivno pridonijeti rastu Njegove crkve.

romska predstava.jpg

Romska božićna predstava, prosinac 2018.

Na nama zrelijima je velika odgovornost da im svojim življenjem budemo dobar primjer, da uvažavamo njihovo mišljenje i službu.

Moja molitva je da zreli kršćani iskazuju ljubav i povjerenje prema mladima, kao što to radi naš Otac nebeski.

Moja molitva je da budemo iskreni s njima. Tinejdžeri nisu bezumni. Oni znaju što se događa oko njih i boli ih kada nismo iskreni prema njima i kada  glumimo. Izgube povjerenje koje je skoro nemoguće ponovno zadobiti.

Moja molitva je da se podignu ljudi, koji će provoditi vrijeme s njima, s njima raditi stvari koje  vole.

Moja molitva je da imate toliko suza radosnica koliko i ja imam dok gledam kako jačaju u Gospodinu, a smijeha ima i za dijeliti.

 

Ovaj vikend nam već četvrti puta dolaze misionari MOVIDE iz Južne Amerike. S njima ćemo se družiti 23.11. od 9.00 do 12.00. Već sad se pripremamo za njihov dolazak i veselimo zajedništvu s njima.

movida 2018.jpg

Kamp s MOVIDOM, veljača 2018.

 

 

Poslušnost pozivu

Miki Kamberović

U ponoć jedne zimske noći vraćao sam se autobusom iz grada udaljenog oko 140 km od Leskovca u Srbiji. Riječ je o gradu za koji smo i moja supruga i ja vjerovali da nas Bog tamo poziva da započnemo novu zajednicu. Kada sam se vratio, supruga je još uvijek bila budna. S tugom sam joj priopćio: „Ne, nećemo se preseliti u Jagodinu! Mislim da to nije Božja volja jer nam nije providio odgovarajući stan – to je znak da to nije Njegova volja.“

U istom trenutku moja žena je odgovorila: „Ne, mi ćemo ići i preselit ćemo se tamo.“ Godinu prije toga započeli smo zajednicu u Jagodini, već tada sam duboko u srcu znao da nas Bog poziva da se tamo preselimo, ali moja se logika opirala jer nismo imali dovoljno novca ni za osnovne potrebe poput hrane. Netko nam je ponudio nedovršenu kuću u kojoj bismo mogli živjeti, ali ona nije imala ni kupatilo ni grijanje, a kuhinja je bila nedovršena.

Zbog svega toga rekao sam supruzi kako ne želim dopustiti da ona i dvojica naših sinova žive u tako lošim uvjetima. Da bi situacija bila još gora, naš je mlađi sin bio rođen carskim rezom samo dva mjeseca prije toga, tako da bi okolnosti bile još teže za moju suprugu. No, njena me odluka da ostane poslušna Bogu posramila.

Tada sam si rekao: „Ako je ona spremna useliti se u takve uvjete s dvoje male djece, onda bih ja trebao biti još spremniji.“ U životu smo se često suočavali s divovima, ali to je razdoblje bio najveći izazov s kojim sam se do tada trebao suočiti. Znam da je neprijatelj koristio moj strah kako bi spriječio našu selidbu - i da smo odustali, nikada ne bismo vidjeli sve plodove spasenja u životu ljudi nakon ovih trinaest godina.

Poziv

S deset sam godina prihvatio Krista i Božja me ljubav izliječila od osjećaja manje vrijednosti koji je uvijek tinjao u meni kao Romu među Srbima. Tada nisam mogao ni zamisliti da bi me Bog mogao pozvati da naviještam Njegovo kraljevstvo izgubljenima. Dok sam odrastao, u zajednici sam bio uključen u različite službe, ali misao da bih bio pastor ili voditelj nikada me nije privlačila. Jedan je Srbin, koji je imao veliku ljubav prema Romima, osnovao moju zajednicu, i to je vjerojatno bila prva romska crkva u ondašnjoj Jugoslaviji, osnovana 1986. godine. Do 1999. zajednica je brojila samo sedamdeset ljudi, a tada je uslijedilo veliko probuđenje, tako da je broj narastao na 900 ljudi.

U to je vrijeme zajednica imala različite službe koje su uključivale i žene i djecu te se također pokrenuo projekt osnivanja novih zajednica. Jedna organizacija iz Engleske nudila je potporu i edukaciju mladih voditelja na pet godina. Tijekom tog vremena mladi voditelji trebali su osnovati nove zajednice po Srbiji, a ja sam bio jedan od onih koji su se pridružili tom projektu te su mnogi od nas uistinu uspjeli osnovati nove crkve. Božji mi je poziv bio vrlo jasan: On mi je davao snagu da krenem u tom smjeru. Vodio sam brojne razgovore s Bogom, bilo je to nalik Gideonovoj situaciji u Sucima - Bog bi mi svaki put potvrđivao moj poziv.

Kulturološke prepreke u romskom okruženju

Kada si jedini sin, u romskoj sredini posjeduješ posebno mjesto. Međutim, kako je moja sestra bolovala od cerebralne paralize, roditelji su morali naporno raditi i većinu novca trošiti na njeno liječenje. Njihov najveći strah bio je da se nitko neće moći brinuti o njoj u danima njene starosti. Stoga su mi uvijek napominjali kako je to moja dužnost. Prema romskom običaju, sin jedinac nikada ne bi trebao napustiti svoje roditelje i Romi nikada ne bi trebali slati svoje roditelje u dom za starije – mi se sami brinemo o njima sve do njihove smrti. Obitelji ostaju bliske te često žive zajedno.

Kada sam shvatio da me Bog poziva da se odselim i ostavim svoje roditelje i sestru, odlučio sam biti poslušan, ali naše romsko shvaćanje, gledanje i mentalitet učinile su moj poziv iznimno teškim. Nakon što sam rekao roditeljima da ću se preseliti u drugi grad, oni su bili slomljeni i ljutiti. Moj nam je otac rekao, ako se odselimo, da im se nikad ne vraćamo niti imamo ikakav kontakt s njima. Iako je Božji poziv bio posve jasan, zbog tih okolnosti počeo sam pronalaziti razloge koji bi išli u prilog tome da to možda ipak nije Božja volja za nas.

To što nas moji roditelji nisu htjeli pustiti bilo je iznimno teško: osjećao sam da zapostavljam dužnosti dobroga sina. Nakon puno molitava, suza i hrabrosti moje žene napokon sam smogao hrabrosti donijeti odluku za selidbu. Ovo me iskustvo naučilo da se naša ljudska gledanja i mjerenja moraju podrediti nebeskoj kulturi, kulturi Isusove ljubavi. Nikad nisam požalio što sam bio poslušan Isusovoj kulturi te sam zahvalan što je moj odnos s roditeljima postajao bolji kako su uviđali plodove i blagoslove našeg rada. Počeli su shvaćati važnost onoga što radimo za Gospoda.

Ulazak u poslanje

Prvo jutro nakon što smo se preselili u Jagodinu iskusili smo prvo čudo. Kada sam otvorio vrata, na vanjskom sam stolu vidio mlijeko i dva kruha. Nepotpisana poruka je glasila: „Miki, ovo je za tebe i tvoju obitelj“. Bog se nastavio brinuti za moju obitelj dok smo mi propovijedali Evanđelje djeci, mladima i starijima. Nikada nam nisu nedostajale osnovne stvari — uvijek bismo imali dovoljno. Ipak, imali smo mnoge izazove. Dok smo živjeli s roditeljima, svaki je član obitelji imao određeni zadatak kako bi cijela obitelj mogla funkcionirati. Moj je posao bio raditi i zarađivati novac dok su se roditelji brinuli o drugim stvarima, kao na primjer o raspodjeli novca. Kada smo se preselili, morali smo mnogo toga naučiti — od praktičnih stvari pa do toga kako plaćati račune na vrijeme.

Nakon što smo osam mjeseci živjeli u nedovršenoj kući, uselili smo se u kuću u kojoj i danas živimo. Rad i vizija nastavljaju rasti i razvijati se, a misija je dotakla tisuće ljudi, djece i mladeži. Otvorili smo dječji vrtić, dječje klubove u nekoliko gradova oko Jagodine, ljetni kamp te nove kućne grupe za koje se nadamo da će postati nove zajednice. Bog se brine za zgrade, automobile, suradnike te financije za svaki mjesec. Kada te Bog poziva u misiju, On već priprema put za tebe kojim trebaš ići, i samo ako slijediš taj put, bit ćeš svjedokom Njegovih čuda, blagoslova i providnosti.

Naravno da će biti mnogo izazova, posebice ako se tvoje kulturne vrijednosti suprotstavljaju tvom pozivu. Sada, kada pogledam unatrag i vidim što je sve Bog učinio u posljednjih deset godina, sretan sam što sam bio poslušan tom pozivu. Moja poslušnost olakšala mi je da vjerujem Bogu dok me On vodi da služim Romima.

(Članak je prvi put objavljen u časopisu Mission Frontiers The Roma)  

 

Brak Janin Abendroth

„Bila sam ateistkinja i lezbijka – da bih se na koncu našla na jednom bogoštovlju.“

Ni moliti se nisam znala...

Dok je putovala avionom, Janin, tvrdokorna ateistkinja našla se u društvu dvoje mladih vjernika. Za svega nekoliko mjeseci, onakva kakva je bila, s frizurom duginih boja, otišla je u Berlin na jedno bogosluženje i počela čitati Bibliju. Život joj se u potpunosti promijenio, i to u svim područjima. No, pročitajmo priču dvadeset devetogodišnje mlade žene.

U siječnju 2015. godine putovala sam avionom iz Berlina u Stuttgart kod svog najboljeg prijatelja Maika. U avionu sam se našla pokraj jednog mladog para s kojima sam se upustila u razgovor. Oni su putovali na neki koncert pod nazivom ''Holly''. Shvatila sam da se mladić priprema za pastorsku službu. To je u meni probudilo znatiželju jer su oboje bili tako mladi, osvojili su me svojom čvrstom uvjerenošću i oduševljenjem. Pomislila sam u sebi: ''Mogu vjerovati za tebe da ćeš postati dobar pastor, i to je to!''

Ja sam bila ateistkinja i lezbijka, puna predrasuda u vezi vjere i crkve. No, pomislila sam: „Ako su oni tako otvoreni za razgovor, tada je to prigoda da se i ja raspitujem“. Postali smo simpatični jedni drugima, razmijenili telefonske brojeve i ostali u kontaktu.

Nedugo poslije toga na mojem radnom mjestu pojavili su se problemi. Zatim me neočekivano napustila životna partnerica, s kojom sam planirala zajedničku budućnost. U tom kaosu sjetila sam se Leona, s kojim sam putovala avionom: SMS porukom sam ga upitala: „Molim te, reci mi, vi vjernici, što poduzimate u kriznim situacijama?“ Odgovorio mi je jednim retkom iz Biblije: „Svi koji prizovu ime Gospodnje, spasit će se'“ (Rim 10, 13). Ovu poruku primila sam usred noći, ali je uopće nisam shvatila. Sutradan ujutro, dok sam putovala brzim vlakom, iznova sam je pročitala i slomila se ridajući. Zašto, zaista nisam imala pojma. Kada sam to ispričala Leonu, pozvao me na bogosluženje mladih.

Kao da sam se oslobodila lanaca

Imala sam doista težak tjedan. Osjećala sam da sam nakon radnog vremena mrtva umorna i htjela sam što prije stići kući. Trebala sam ući u vlak koji vozi prema sjeveru, ali prekasno sam shvatila da sjedim u pogrešnom vlaku, kompozicija vlaka je zajedno sa mnom jurila prema jugu. Pomislila sam: „Tako sada ustvari mogu otići u crkvu“. Nedugo zatim našla sam se u crkvi. Ja, ateistkinja, lezbijka, s kosom obojanom u dugine boje! Interesantno, ljudi su me ipak srdačno dočekali.

Krenulo je slavljenje. Sat i pol vremena sjedila sam na bogoslužju za mlade i cijelo vrijeme  plakala. Uopće nisam neka plačljivica. Dirnula me poruka: govorila je o tome kako Isus vodi naše živote. Ako slijedimo njega, možemo prijeći i preko najdublje provalije. Tada sam upravo tako i doživljavala svoj život: kao da stojim na rubu duboke provalije i ne znam kako dalje. Osjećala sam da sam u tom danu doživjela dovoljno stresnih dojmova. Stoga sam krenula kući.

Legavši u krevet, poželjela sam znati kako izgleda jedno pravo bogosluženje. Od mog stana do crkve putuje se sat vremena. Stoga sam u nedjelju ujutro u 9 sati sjela na brzi vlak i krenula na bogosluženje. Tamo sam opet proplakala sat i pol vremena službe. Osjećala sam se kao da se ogromne planine odvaljuju s mog srca. Doživjela sam olakšanje i oslobođenje od teških lanaca ropstva.

Nakon bogoštovlja prišao mi je jedan od voditelja mladih i upitao me kako se osjećam. Ispričala sam mu o osjećaju oslobođenja koje sam doživjela, a i to da ne